Duhovna poezija

stojim malen pred velebnim nebom tek ko´ mrav sam u tome prostranstvu a soko nisam sa krilima moćnim što nada mnom u ushitu kruži al´

Kad nas opustoše pobjede I kad više ne možemo slijediti progonstvo Vraćamo se u najraniji vrt Da ljubimo svoj prag Tu prvu i posljednju misao

  Ti si svet, moj Kardinale, i Tvoje ruke i nema ničega što bi Te osudilo ničega što bi dokazalo presudu, moj Kardinale gdje li

ja hodam i mnogi hodaju sa mnom ovim stazama i gledam daleko daleko gledam njihovim očima ono što je moje njihovo je bilo u mojim

Lice moje mame Nije lice dame Pokrito pomadom Da je pravi mladom To je lice kao tvrda kora Od staroga bora Ali opet blago I

oni ostaju u svome krugu a taj krug nije moj oni ostaju u svojoj sjeni a ja koračam svoj ništa nije vrijedno toga od sebe

sv. Jeronimu i drugim Dalmatincima i meni, Gospodine, oprosti kamenom kamenim me okameni u kamenu i što god dohvatim kamen je i ništa osim kamena

moj Bog je i kad mislim da nije i kad mislim da je moj Bog je iznad mojih misli iznad moga čela veći od riječi

duboko sam udahnuo duboko poput jame Kamenjarke iznad mog sela u koju su bacani Hrvati ruke su im vezali žicom odveli ih na brdo i

Zabrinut je hodao čela naborana, sav se patnji odao suh ko suha grana. Za mnogo se brinuo, sve je na njeg palo, al teret nije

U početku bješe tišina I tišina bješe od Boga I tišina bješe Bog I mi bijasmo tišina Zrnje tišine Bačeno u prostranstvo želja neiskaziva Iz

U guste krošnje sunce roni mirno treperi topolin list večernje zvono tiho zvoni na klupi kraj mene sjedi Krist Za tamni obzor sunce nesta odnekud

U Tvojim rukama tim mirnim lukama sidro ću baciti morem koraciti U Tvojim rukama konac je mukama mogu odmoriti s kušnjom se boriti U Tvojim

ime je Njegovo jeka što se od beskraja odbija i proniče kroz tanko tkivo moje strepnje otvorene Mu oči razmiču teške oblake i siju svjetlo

Evo me u čamcu spušteno je jedro dežuram na pramcu mjesec, nebo vedro Stišalo se more ljuljuška se lađa tamo iza gore mlad se burin

gledaj ka cilju u vršak strijele što naprijed stremi seže daleko putuje dugo stazama ravnim stazama krivim poljima plodnim i pustinjama od bića k biću

Oče moj,  oče mojega oca i sina,  oče mojih riječi i mojega daha koji jesi otac  oca mojih kostiju koji jesi otac  oca mojih ušiju

nadu prepoznah u povjerenju strah prepoznah u nespremnosti radost prepoznah u čuđenju vrijeme prepoznah u djeci riječ prepoznah u tišini Tebe prepoznah u lomljenju sebe