Ja vjerujem!
Još jače vjerujem –
dok vani je vrijeme tišine koja razara
ove naše ljudske i pomalo grešne duše
i sate i dane ovih životnih nedaća
i oluja, kojima je izgleda, najveća zadaća
da slamaju i ruše, baš sve pred sobom.
Sve ono što čovjek stvori.
A ja, evo, pred Tobom sad stojim, Bože moj
i ne bojim se –
jer vjerujem!
I neka milina, kao čaša crnog vina,
obuze mi dušu
i unatoč tome, što vjetrovi pušu
ja nemam straha!
I čak se niti mraka ne plašim.
Jer vjerujem!
Nekada me samo, malo, onako na tren,
zagolica izgledom ranjiva lica –
moja prošlost.
I brzo, kao neka plašljiva ptica – nestane.
A srce se moje još jače i čvršće osokoli
iako pomalo daleko su oni koje život voli.
Ali ne boli, zaista ne boli!
Možda malo, onako malo, prodobe
i na tren kao da čujem
glasa oca i majke, sestre i brata.
Baš kao zvuk naših starih otvorenih vrata
kad ulazi dragi gost.
Tad me možda malo zaboli.
Ali ne! Ne traje!
Moje su odaje čvrste i jake.
Ja sam, Bože moj,
od dobrote Tvoje i
molitve moje svake
satkan.
I sve sam trenutke života živio.
I svemu sam se divio.
I u svemu nalazim smisao.
Ti si me u dlanove svoje vječno zapisao.
Straha nemam jer Vjerujem!
Marko B. Pandurević
