Duhovna poezija: ususret Suncu

sam sam u toj tišini
i potpuno svoj

ovaj komad zemlje
urezao se ispod kože
i diše sa mnom

iz drevnog korijena
mladica smokve izniče
u snazi života
a valjalo je naći mjesto
gdje će joj korijenje uroniti duboko
u srce škrte zemlje
majke i hraniteljice

a nju su djedove i očeve ruke
brižno njegovale

sine moj, hoćeš li razumjeti
zašto me putovi ovamo vode
u ovaj krajolik
tu gdje sam urastao
u krošnje masline i smokve
u grane njihove uzdignute u Nebo

ususret Suncu

Adolf Polegubić