Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DUHOVNA POEZIJA

RABBI

tražila Te
moja pjesma
s nijansama čežnje

pronašla Te
u plavičastim mislima
Genezaretskog jezera

upila Te
u vedrom spokoju
slojevite tišine

ponijela Te
u odjeku ljubavi
dušama koje su izgubile krila

Ivna Talaja

Bože moj

kad me
pogled Tvoj dotakne
čime ću uzvratiti

budi
poput mekane ruke
koju Ti pružam
da mi oprostiš

Adolf Polegubić

Giovanni Francesco Bernardone

od onoga dana
sve je bilo drukčije

Njegovo lice
vidio si
u bijedi siromaha i gubavaca

pri svakom dodiru
nastajalo je novo

novo poput Sunca
koje svakoga jutra
biva jasnije

poput Gospodina
kojega hvališ u stvorenjima

poput ruke
otvorene za siromaha

poput Gospodnjeg lica
na licu tvome

poput života tvoga
satkana od jednostavna
i velika srca

Adolf Polegubić

Domovina

Zimska nojca već se šulja dolom,
Sitne svijeće po svem pali selu;
Sniježak prši, – svakom stablu golom
Rad bi natko košuljicu bijelu.

Na kraj sela stoji kuća stara,
Kano raka čini ti se grobna;
Al da vidiš, kako pogled vara,
Ded zaviri na okanca drobna.
Nasred stola svijeća dogorijeva,
Do nje zdjela, pladnji, suđe ino;
Majka kćerci, gle uz zipku pjeva:
“Lijepa naša domovino”…

Sinčić mali ocu si na krilu
Drži knjigu punu slika, bajka;
I začaran sluša pjesmu milu,
Što mu snenoj seci pjeva majka.
Netom šapnu rujne usne sina:
“Reci, tato, što je domovina?”

Otac svoje pogladio zlato,
Pak mu milo odgovara na to:
“Dok si bio malen kao seka,
Domovina bila ti je cijela;
Ova zipka kićena i meka,
Majka, ja i ova izba bijela.
Zipka te je ljuljala u sanje,
Majka svojim mlijekom dojila te,
Ja po izbi – nakon muke danje –
Igrah s tobom igre umiljate.

Malo poslije pružila se širom
Preko dvora, vrta, naše njive,
Donle, gdjeno stoje vrbe sive,
Gdjeno gorski potok šumi s mirom.
Onda njojzi pripadala staja,
I kravica, što nas mlijekom hrani;
Male koke, što nam nesu jaja,
Vjerni kudro, što nam kuću brani.

Poslije, kad ćeš poć’ u prvu školu,
Pružit će se ona po svem dolu;
Cijelo selo obujmit će tude,
U njem dobre i radine ljude.
Da još više: one humke, šume,
Što će ljeti jagodama rodit;
One bijele staze, ravne drume,
Kud će tata nedjeljom te vodit.

Ali tvoja duša dobro sluti,
Da još dalje vode ovi puti:
Vode preko polja, rijeka, gora,
Vode uzduž širokoga mora.
Svud se nađu sela, bijeli gradi,
Svuda bistra uma dobri ljudi:
Kojim isti govor život sladi,
Kojim isto srce grije grudi.

Oh, daleko, sinko moj, se pruža
Ova naša domovina krasna;
Njeno ime – mirisna je ruža,
Njena slava – zvijezda vijekom jasna.
O toj slavi pričat će ti knjige,
Štono ćeš ih diljem škola učit;
Pri tom često morit će te brige,
Kako li ćeš pravo sve dokučit.

Ali zato duša će ti ronit
U davninu nevidovnih međa,
Iz nje će ti kao bajka zvonit
Zveket mača junačkih nam pređa:
Ti ćeš doznat, kako su za grudu
Zemlje svoje lili krvi česme,
I sudbinu kako su si hudu
U vječite okovali pjesme.
Čut ćeš, kako bjehu tvrđom jakom
Čovječanstva prosvjetnome rodu;
Kroz stoljeća branili ga šakom,
Spasili mu vjeru i slobodu.

Pojmit ne ćeš samo, je l’ im jača
Snaga uma bila ili mača, –
Jer su kadšto usred bojne buke
Pograbili pero još u ruke,
Njim su čuvstva ocrtali vrela,
Smjele misli, mašte plamen živi,
Satvorili ona sjajna djela,
Kojim i sad cio svijet se divi.

Tako pređi namrli nam slavu,
A sa slavom ovu dragu zemlju;
Pak su onda naslonili glavu,
Tihi sanak da u grobu drijemlju.
Al iz groba glas nam šalju oni:
Nek na umu sveđ nam domovina, –
Ne ćemo li, da kô zv’jer nas goni
Tuđim svijetom strašna kletva njina!
Kako i ja možda, sinko zlati,
Već nad groba crnim lebdim jazom,
Duša brižna htjela bi mi znati:
Hoćeš li mi ti djedova stazom?”

Sinčić – dotle mramornom u muku –
Na srdašce metnuo je ruku,
S tužnih misli glavica mu gori,
Al on ipak krepkim glasom zbori:
“Hoću; tato, – kunem ti se vjerom, –
Radit u dan, učit u noć kasnu:
Junak bit ću mačem ili perom
Za tu našu domovinu krasnu!”

Sretnom ocu krupna suza kane:
Znamen sveta blagoslova nijema;
Sinčića si žarko ljubit stane,
Pa ga onda na počinak sprema.

Zimska nojca pustim vlada dolom;
Ljudi u san tonu po svem selu;
Sniježak prši – svakom stablu golom
Rad bi natkô košuljicu bijelu.

Đuro Arnold (1853.-1941.)

Božić

Posipal bi snegom
vse pute
i spunil z veseljem
vse kute,
da smeh i popevka zvoni,
da brigah i tugah
ni,
da suza već oko ne muti,
da vsaki si v srcu
oćuti:
Božić je došel nam vesel,
vsakomu sreće donesel
v sela i grade i gaj,
meni takaj!

Dragutin Domajnić (1875.-1933.)

Moja duša

Dušu si moju razapeo, Kriste,
Kao što vjetar razapinje jedra,
Al njene su misli uvijek mirne, čiste
I njena je volja kao nebo vedra.

U njenoj dubini ko u čaški cvijeta
Jedno sunce sija čistoćom kristala.
To je Tvoja Ljubav velika i sveta,
Koju tako lako nosi duša mala.

O, moja je duša srebro zvonkih strna
Na glazbalu sjajnom Tvojih svetih ruku.
Ona diše mirom nebeskoga čuna
I imade sjaja u svojemu zvuku.

Jeronim Korner (1909.1976.)

Kuda bih vodio Isusa

Isuse blagi, u doba kasnih sati,
Kad još bdiju siromasi tvoji,
Skromnom krojaču odvest ću te da ti
Jedno obično odijelo skroji.

I obućaru malom koji svu noć kuje
Oštre čavle u teški poplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.

Zatim čovjeku koji šešire pravi
Sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada
Koja liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada,
Bacaju čaše i šešire na pod.

Prvi krik pijetla bit će britka strijela
Od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.

A trećim krikom kad se pijetli jave,
O Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.

Nikola Šop (1904.-1982.)

Ja živim u kruzima koji se šire

Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.

Rainer Maria Rilke (1875.-1926.)

plava svjetlost

dok Mainz udišem
opuštenost se uvlači u misli

u crkvi sv. Stjepana
Gospodin je na Chagallov način
urešen u plavo

a sunce kad zablista kroz prozore
sve bljesne od modrine

u tišini se
i moje srce raduje

i ono je blago
poput pomirenja

poput golubice
koja dolijeće u Noinu korablju
sa svježim maslinovim listom

poput plave svjetlosti

Adolf Polegubić

Željezni zastor

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremešna ženica,
sva ko u pamuku tišine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije
Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
»Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama«.
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.

Viktor Vida (1913. – 1960.)

Uskrs

Stojim
Skamenjen
Molim
Pod križom stojim
Molim

Očima duše i
Srca
Gledam
Molim i
Jecam

I čujem glas
Ne plači!

Pogledaj oko sebe
Ljude pogledaj
I narod svoj

Odjednom začuh
Aleluja! Aleluja!
Krist je uskrsnuo!
Gospodin naš uskrsnu!
Aleluja! Aleluja!

Doista Krist je uskrsnuo!
Spašeni smo i mi
Uskrs je!

Sretan vam Uskrs svima!

Mladen Lucić – Rottweil

Moj Bog

Našao sam ga i On je našao mene
onaj Bog koji me voli
Našli smo se tražeći jedan drugog
i našao sam ga u sebi
jer živi u meni za mene
i ja se u njemu radujem
Od iskona bili smo skupa
i do konca bit će mi pratilac
moj Bog.

Josip Pupačić (1928.-1971.)

Cvjetnica

Još i danas jašeš na živini
da lakše čuješ neusiljene usklike
djece i priprostih.
Tvoji učenici odmagliše daleko
u novim kolima.
Vremena se mijenjaju.
Sreća, da se ne mijenjaš Ti,
ni pogled Tvojega magarca.

Rajmund Kupareo (1914.-1996.)

Molitva

O Višnji Bože, jedini moj Bože,
Ti nado mojih odbrojanih dana,
Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana,
Gdje tru se sati a trenuci množe.

Koji se truju i koji se glože
Nek upru pogled u srž onih rana
Što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana
Trpio više no što tijelo može.

Osobito nek Višnje tvoje zrenje
Svim bližnjim donese mir, tišinu:
Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje.

Da gorke čaše, huda zla ih minu
I radosno ih prati Preobraženje
Te čistih duša da se k tebi vinu.

Ante Stamać (1939.-2016.)

Razgovor s Bogom

Ranjavaš me i zacjeljuješ

2.

Nalazim te među prezrenim i obespravljenim ljudima.

Tamo gdje ne doseže šapa moćnih, gdje privilegirani

ne miješaju svoje prste.

Tamo gdje mala bića otkrivaju svoju veličinu,

gdje jednostavnost tratinčice pokazuje svoju raskoš.

Nalazim te tamo gdje ti se ne priređuje pompozni doček.

Tamo gdje si na spisku nepoželjnih, gdje je hrabrost biti tvoj domaćin.

Tu te želim ugostiti.

Josip Sanko Rabar

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi.
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega:
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba;
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne.

Ne pružaj miso u praznu daljinu.
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

Planite b’jeli ognjevi duše!

Neću da moji dani proteku
Mračni u tihu lijuć se r’jeku Vječnosti.
Putove moje pjesan nek prati
Orla, što s plamenim suncem se brati,
Kuda koracam,
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti.

Planite b’jeli ognjevi duše,
Uždi se, srce, s’jevaj,
Vjetrovi mržnje vijore zemljom,
Kristovu pjesmu pjevaj.
Pokriti ledom pupovi ruža
O toplom suncu sniju,
Neka ih tvoje ognjene zrake
Plamenom svojim zgriju.
Hladnom i golom pustarom zemlje
Množija gladnih vrvi;
Ekstazom bukni, pripravno mr’jeti
Svoje im podaj krvi.
Stani nad zemljom, gdje milijuni
Sapeti gvožđem trunu,
Zv’jezdama daždi, s neba im trgni
Sunčanu sjajnu krunu!
Planite b’jeli ognjevi duše,
K nebu se, srce, popni i gori,
Plamteć izgori.

Izidor Poljak (1883.-1924.)

Majka Tereza

suncem duše
poderanih sandala
išla je svijetom
ide svijetom
čini dobro

Majka Tereza
zastala s njima
gubavcima u Indiji
Njima
Majka Tereza

srcem otvorenim
jecanju ubogih
nosila melem
Majka Tereza

Nikola Šimić Tonin

Zapali svijeću majko

Zapali svijeću majko,

jer noć je duga preda mnom!

Posvijetli noći svoga sina!

Rasvijetli stol s kojeg smo

blagovali kruh!

Pođi s upaljenom svijećom

do moga ležaja!

Ne ćeš me više buditi na uranak.

S upaljenom voštanicom potraži

sinovljeve stope  posute po domu!

Ne će se više utisnuti svježe.

Zapali svijeću majko!

Suze što kaplju iz nje

moje su, majko!

Oplakuju tebe sirotu samu.

Ne gasi svijeću, majko!

Stavi je  na stol pod raspelo!

Gdje je križa tu je i uskrsnuća!

Ne tuguj, majko!

Uskrs je blizu.

Zapali svijeću i moli

za oči ugasle za domovinu!

I za neprijatelje moli

kako nas je riječju i primjerom

naučio Učitelj!

Zapali svijeću, majko!

Ivan Golub

Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

Nikola Šop (1904.-1982.)

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko livada i voda.

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem.

O, Bože, daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

Antun Branko Šimić (1898.-1925.)

Hoću li i ja u raj?

Hoću li, Gospode, i ja u raj?
Želim, al’ sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
A ja na niskom stojim!

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je mnogo za me.
Stisnut ću tamo se, suhi k’o prutić,
Usko je moje rame.

Nikomu neću praviti sjene
Bez buke bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
Ako to ti je milo.

Ako Ti nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti, da bar na vratima kuće
Čekam kog Tvojeg znanca.

Da ga zamolim, da se za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već i poradi reda!

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al’ ništa zato…
Srce je Tvoje veće…

fra Bonaventura Ćuk (1907.-1940.)

veliki Bog

u sjaju malene kaplje
oslikava se veliki Bog

Adolf Polegubić

moj Bog

moj Bog
nije vojskovođa silni
na oblaku
niti traži
da se krv lije
u njegovo ime

moj Bog
nije dalek
i neshvatljiv
na nekom  brežuljku
od zlata

moj Bog je
hodao uprljanim stazama
i tješio mnoge
s ruba svijeta

moj Bog je
razapet na križu
i umro za mene
u onaj dan

moj Bog živi
i ponovno me podiže
kad padnem

moj Bog me
sa smješkom promatra

Adolf Polegubić