SOCIJALNI NAUK CRKVE DANAS: Socijalni nauk Crkve u odnosima ljudskoga života

Piše: Doc. dr. sc. Dubravka Petrović Štefanac,
Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve – Zagreb

Nužno je novo razlučivanje prilika, koje je kadro naznačiti prikladna rješenja za novonastale i još nedovoljno neistražene pojave i izazove današnjice.

Crkva se, na tragu Pavlovih riječi o upornom, strpljivom i tri­jeznom propovijedanju Riječi (usp. 2 Tim 4, 2­5), ne umara navije­ štati poruku Evanđelja koja daruje spasenje i slobodu i u vremeni­tim, svjetovnim stvarima. Brojni novonastali izazovi, tipični za aktualna kulturna, gospodarska i općenito društvena pitanja iznova pozivaju na oblikovanje i izgradnju društva koje je usmje­reno traganju za solidarnim i cjelovitim ljudskim razvojem. Naime, riječ Evanđelja ne samo da treba slušati i osluškivati umom i srcem nego treba na­ praviti još jedan korak dalje, tj. poruku Evanđelja učiniti vidlji­ vom i djelotvornom u svakidaš­njem životu.

Crkva vjerna svom identitetu

Budući da je sastavni dio poslanja Crkve da svoj socijalni nauk prenosi i širi kako bi čovjeku u mreži raznih uloga i odnosa pomogla na putu spa­senja, razvidno je da je ta zadaća ui­ stinu istinski pastoralni prioritet Crkve (usp. Papinsko vijeće „Iustitia et pax”, Kompendij socijalnog nauka Crkve, br. 7). No, ona to u društvu ne čini pod svakim vidom, nego s vještinama i sposobnostima koje su joj vlastite. Drugim riječima Crkva ne predlaže ekonomske i gospodarske sustave, niti političke modele i programe za što učinkovitije društveno organizira­nje. Ona ne daje prednost jednima na račun drugih u društvu nego ostaje vjerna samoj sebi, odnosno vrednota­ ma koje ona nudi čovjeku i svijetu u sva vremena. Prikloniti se jednoj od strana unutar društva za Crkvu bi značilo zanijekati svoju neutralnost, odnosno ono što čini njezin identitet a to je nasljedovanje Krista. Zauzimanje stava neutralnosti osnovni je pred­ uvjet da Crkva može u odnosu na sve subjekte društvenoga života postaviti načela kojih bi se svi koji sudjeluju u aktivnom životu društva trebali držati kao što su, primjerice, poštovanje do­ stojanstva svakog čovjeka i jednakost svih ljudi (usp. Gal 3,28), opcija za siromašne i one na rubu društva (Mt 25, 37­40) te opcija za mir i pravdu (usp. Ps 85, 11­14). Ostajući vjerna svom identitetu Crkva ostaje vjerna svom Izvoru, Isusu Kristu, Sinu Bož­ jem i Otkupitelju, koji je sam navije­ stio i posvjedočio poruku oslobođenja čovjeka.

Za čovjeka i društvo u cjelini

Čovjek kao jedinstveno i neponov­ljivo biće otvoreno je odnosu s drugi­ ma u društvu. Otvorenost za suživot u društvu, za razmjene i mnogostruke komunikacije jamac je zdravije, a time i bolje kvalitete života. Naime, dru­štveni suživot ne rijetko određuje kva­litetu života te stvara i oblikuje uvijete za samoostvarenje svakog čovjeka ponaosob. Stoga se Crkva, kojoj je na brizi čovjek i njegovo dobro, svojim socijalnim naukom ne zaustavlja samo na čovjeku kao primatelju Ra­dosne vijesti. Za Crkvu nije svejedno kakvi će se zakoni izglasati o temama odgoja, obrazovanja, obitelji, zaštite života, slobode i prava pojedinca i na­ roda te socijalne pravednosti. Jednom riječju ona nije nezainteresirana za život društva, za njegovu moralnu odrednicu već želi to društvo prožeti i obogatiti s evanđeljem. Naime, broj­ na stanja i nedoumice koja se odnose na pitanja povezana s pravdom i slo­ bodom, s razvojem, s odgovornošću, s odnosima među ljudima i narodi­ma, općenito sve ono što se tiče ljud­ske zajednice, nije nepoznato evange­lizaciji. Sâmo društvo, sa svim sastavnicma nije isključivo u po­ sjedu samo tzv. sekularnog, svje­tovnog područja nego je i ono uključeno u poruku spasenja. Ono je, sa svime što se u njemu i kroz njega ostvaruje, zajednica sastavljena od pojedinaca, oso­ba, a prema riječima pape Ivana Pavla II. oni su prvi i glavni put Crkve (usp. Ivan Pavao II., Centesimus annus, br. 53). Budući da je jedini cilj Crkve pomaganje čovjeku na putu spasenja, njezi­no je pravo i obveza svojim vla­stitim socijalnim naukom utjecati na društvo i na njegove strukture preko odgovornosti i zadaća koje taj nauk pobuđuje. Pri tome sam socijalni nauk ne nudi čov­jeku u suvremenom društvu samo na­čela, vrijednosti i kriterije prosudbe nego i smjernice za djelovanje te slije­di ciljeve pospješivanja, usmjeravanja i formiranja savjesti.

Promicatelji

U dinamičnoj interakciji crkvenog nauka, s jedne strane te čovjek i dru­štva s druge strane, prema različitosti zadaća, služba i karizmi sudjeluje ci­jela crkvena zajednica – biskupi, sve­ćenici, redovnici i redovnice te laici. „Svatko se treba prihvatiti svog dijela posla i to što prije, da zlo ne postane još neizlječivije zato što lijek kasni“, poticajne su riječi koje je prije 130 godina u svojoj znamenitoj socijalnoj enciklici Rerum novarum izrekao veliki papa Lav XIII. a koje i danas pozivaju na ozbiljnost i odgovornost (Lav XIII., Rerum novarum, 45). Svi članovi Crkve pozvani su usmjeravati svoje vrijeme, talente i sposobnosti ka oživotvorenju poruke Evanđelja u svakodnevnim ži­ votnim okolnostima. Nužno je pri tome novo razlučivanje prilika, koje je kadro naznačiti prikladna rješenja za novonastale i još nedovoljno neistra­ žene pojave i izazove današnjice.

Živa zajednica, 5-6/7-8/2021.