Često se čuje da je nogomet postao tvornica novca i da se izgubila čar. Svjetsko nogometno prvenstvo u Meksiku, SAD-u i Kanadi je možda ukralo nešto od čari nogometa i euforije. Visoke novčane premije, učinilo je od mnogih nogometaša bogataše. No slava, moć, popularnost i bogatstvo ne mogu ispuniti srce čovječje. Koliki uživaju zapravo u svome, nogometom zarađenom novcu i slavi? Jesu li uistinu sretni? Već je bilo govora o važnosti molitve u sportu te o sportskim događajima kao o velikoj propovjedaonici.
Svaki čovjek, na ovaj ili onaj način, traga za srećom, to je neminovno. Sreća je prije svega duhovno stanje, nerijetko, prividno izazvano materijalnim podražajima poput, recimo, novca. Materijalno blagostanje zna izazvati jednu reakciju: zaborav Boga. Zaokupljenost i briga za materijalni život, često uguši potrebu za duhovnim životom. To nam potvrđuje i činjenica da mnogi profesionalni sportaši u jednom trenutku počnu tragati za duhovnim životom, za Bogom.
Puno je primjera profesionalnih sportaša koji žive duhovni i vjerski život. Ima primjera iz Amerike, Engleske, pa i Hrvatske, da su pojedini sportaši napustili svijet profesionalnog sporta i postali katolički svećenici. Tako je na primjer nekadašnji reprezentativac Sjeverne Irske i igrač Manchester Uniteda te Norwicha iz engleske Premier lige, Philip Mulryne, postao katolički svećenik. Kao igrač je imao sve što je želio, ali ga nije to ispunjavalo. „Postao sam nezadovoljan cijelim stilom života. Mi nogometaši imamo prekrasan život i bio sam vrlo privilegiran, ali sam shvatio da osjećam prazninu. Bio sam šokiran zašto nisam sretan kada imam sve što mladi žele“, posvjedočio je Mulryne pa dodao: „To me pokrenulo na ponovnom putu istraživanja svoje vjere, vjere koju sam imao kao mladić. Odlučio sam vratiti se kući nakon godinu dana i tada se sve okrenulo. Počeo sam volontirajući u prihvatilištu za beskućnike. Odlazio sam na misu i bio redovan na molitvama. Vjera me opet ispunila. Nogomet donosi uspone i padove, a u vjeri je bilo nešto što mi je uvijek davalo stabilan osjećaj zadovoljstva.“
Možda se može učiniti da popularni nogometaši uživaju u svome bogatstvu i stilu života, ali vjerojatnije je da su rastrgani između onoga što pokazuju izvana i što proživljavaju iznutra. Vjera zasigurno može biti odgovor na traženja mira, no ni vjera nije čarobni štapić; vjera iziskuje trnovit put ustrajnosti. Ali ustrajnost ne bi trebala biti nepoznata sportašima, jer ustrajnost je možda najvažnija za uspjeh u sportu. Ta rastrganost života popularnih sportaša, koji su u svojim privatnim životima zasigurno bombardirani raznim duhovnim kušnjama, neminovno nakon nekoga vremena pobuđuje vapaj za spokojem i mirom srca. U takvim trenutcima, vjera je najsigurniji oslonac i najsnažnije oružje u otklanjanju duhovne praznine. Stoga, treba vjerovati da mala, ali snažna svjedočanstva vjere igrača na sportskim terenima, može biti i pokazatelj da je sportaš otvorio svoje srce Gospodinu i da je zakoračio na teren vjere gdje želi, kao i na sportskome terenu, pokazati virtuoznost i plod svojih mukotrpnih treninga. Iz svega možemo zaključiti da tijelo i duh, sport i duhovnost, stvaraju sintezu fizičkog i mentalnog balansa sportaša.
Svjedočanstvo vjere sportaša na sportskim arenama čine da sport dobiva dublju dimenziju i da nadilazi stvarnost puke igre. Svakako, vjera i duhovni život daju dodatni stimulans za sportske dosege i uspjehe sportaša, ali nadasve čine od njega ispunjenu, stabilnu i plemenitu osobu, dajući mu snagu da se nosi s kušnjama koje popularnost i bogatstvo života donose. Profesionalnim sportašima je neizmjerno potrebno duhovno vodstvo. Stoga ne čudi da mnogi sportski klubovi i reprezentacije imaju duhovno vodstvo i svećenike, a nerijetko u sklopu sportskih zdanja postoje i molitveni prostori. Koliko se god sa strane činilo da profesionalni sportaši, posebno nogometaši, uživaju u lagodnosti života, zasigurno im nije lako živjeti duhovne stvarnosti i stoga treba, osim navijanja da pobijedi voljeni klub ili reprezentacija, moliti da Gospodin izvojuje pobjedu u njihovim životima i usmjeri ih na put vjere.
Tekst: Ivan Gavranović
Foto: fra Dario Mican