U tijeku održavanja Svjetskog nogometnog prvenstva u Meksiku, SAD-u i Kanadi, razmišljamo o odnosu sporta i duhovnosti. Sport i duhovnost su na neki način povezani – dok je sport mjesto fizičkog i taktičkog nadmetanja, vjera je mjesto duhovnog boja. Što nam profesionalni sportaši, posebno nogometaši, mogu poručiti za našu vlastitu duhovnosti? I imaju li sportaši uopće vremena ili pak potrebe za duhovnim životom? Prvi dio ovih promišljanja možete pročitati ovdje.
U globalizacijskom svijetu u kakvome živimo i gdje je novac gotovo jedini motiv i ujedno cilj modernog čovjeka, veliku popularnost, a time i društveni utjecaj, posebno na najmlađe, imaju sportaši, prije svega nogometaši kao najeksponiraniji u sportskom medijskome prostoru, koji svojim načinom života gotovo da se pretvaraju u idole. Djeca ih često imitiraju, želeći biti jednoga dana kao i oni – dobri igrači, bogati i poznati. I stariji ponekad ne mogu kontrolirati svoje emocije kada navijaju za određeni klub ili reprezentaciju, zaboravljajući da prezentacija igrača na terenu njima, navijačima, ne donosi neku materijalnu korist, osim nerviranja i, nažalost, česte psovke.
Stoga je lijepa slika Hrvatske nogometne reprezentacije koja je boravak povodom Svjetskog nogometnog prvenstva u Meksiku, SAD-u i Kanadi započela svetom misom. U predahu između treninga i taktičke pripreme, nisu zanemarili Boga. Bez mnogo riječi poslali su snažnu poruku u koga najprije stavljaju svoje pouzdanje. I zbog toga su već veliki pobjednici u koje se mogu ugledati mnoga djeca i mladi.
Duhovnost jednog sportaša
To nas dovodi do pitanja: kako jedan profesionalni sportaš živi svoju duhovnosti? Imajući u vidu najpoznatije nogometaše današnjice, koji uživaju veliki ugled u nogometnome svijetu, možemo se prije svega zapitati kakav je uopće njihov svakodnevni život. Zasigurno pun odricanja i mukotrpnog treniranja. Potom tu dolazi određena nesloboda kretanja zbog obožavatelja, tako da bi se moglo reći da žive pod staklenim zvonom. Čini se da, uz sve silno bogatstvo i popularnost, ne mogu dovoljno uživati u životu pa traže podražaje koji će ih barem malo učiniti sretnima ili prividno zadovoljnima. Današnji nogomet je evoluirao u svim aspektima igre. U tom procesu evolucije, razvoj igre je pratio i razvoj novčanih iznosa koji se isplaćuju za igrače. To nerijetko enormno bogatstvo igrača, ali i medijska eksponiranost, zasigurno utječe na njihov duhovni život.
Sportski tereni su zapravo velike propovjedaonice s kojih se može naviještati Radosnu vijest, a sportaši koji vidljivim znakovima iskazuju svoju religioznu pripadnost, su evangelizatori i svojevrsni apostoli sadašnjega trenutka.
Mnogi psiholozi i psihijatri tvrde da je za stabilan život vrlo važna duhovna uravnoteženost te da religiozni ljudi lakše podnose životne pritiske. Za životni balans jednog sportaša je zasigurno duhovna dimenzija, čisto s psihološke strane, neizmjerno važna, ako ništa drugo, makar za podnošenje stresa, očekivanja i pritiska koje sportska natjecanja na najvišoj razini donose. Stoga nije rijetkost da vidimo, recimo, nogometaše kada prilikom ulaska na teren čine znak križa ili pak kada zabiju gol da pokazuju prema nebu, kao zahvalu Bogu. To su lijepi trenutci za vidjeti. No je li to samo određeni ritual ili uistinu pokazatelj življenja duhovnog života?
Svakako, znak križa, sam po sebi, već zadire u dublje sfere i upućuje na Gospodina, tako da je per se već snažno svjedočanstvo. Sportski tereni su zapravo velike propovjedaonice s kojih se može naviještati Radosnu vijest, a sportaši koji vidljivim znakovima iskazuju svoju religioznu pripadnost, su evangelizatori i svojevrsni apostoli sadašnjega trenutka. No da ne ostanemo na površini, jer vjera nikako ne može biti površna, to svjedočanstvo na terenu iziskuje i svjedočanstvo životom izvan terena, a to se prije svega pokazuje skromnošću, poniznošću i nenametljivošću.
Često je vanjska fasada sreće, bogatstva i slave zapravo prvi znak dubokog duhovnog nemira. A katolik zna da je „samo u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja."
U životnim situacijama izvan terena, posebno popularni sportaši, imaju zasigurno težak zadatak da se posvete duhovnome životu. Ograničit ćemo se na sportaše koji se deklariraju kao katolici. Koliko često tijekom dana posvete vrijeme molitvi? Uspijevaju li ponekad otići nedjeljom na misu? Ispovijedaju li se? To su svakako pitanja na koja jedino oni sami mogu odgovoriti. Ali jasno je da je u svijetu profesionalnog nogometa jako teško živjeti duhovnost. Prije svega moraju voditi nutarnju borbu da se zbog velike popularnosti ne umisle da su bogovi i da im je sve moguće ili dozvoljeno činiti. To je kušnja koja im je nametnuta izvana, ali koju zasigurno proživljavaju duboko u svome privatnome životu. Nerijetko se zbog toga osjećaja „svemoći“ upuštaju u razne poroke poput kockanja, življenja raskošnog života ili pak prakticiranja neobuzdanih oblika seksualnosti, što izaziva skandale, dajući negativno svjedočanstvo, posebno djeci i mladima.
Često je vanjska fasada sreće, bogatstva i slave zapravo prvi znak dubokog duhovnog nemira. A katolik zna da je „samo u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati.“ (Ps 62,6-7) I stoga bi trebalo upozoravati one najmlađe koji u poznatim nogometašima gledaju uzore te ih nerijetko imitiraju, da je jedna stvar njihova sportska vještina, a druga je ono što oni uistinu žive. Slava i vještina prolazi, ma „sve prolazi. Samo Bog ostaje isti. Tko je strpljiv, sve postiže. Tko ima Boga, ima sve. Jedino Bog dostaje.“ (sv. Terezija Avilska)
Ivan Gavranović