Autobiografsku i autorsku monodramu „Kako glumiti normalnog čovjeka“ pred publikom 4. festivala kršćanskog kazališta u subotu u dvorani Sv. Franje na zagrebačkom Svetom Duhu izveo je Mario Filipi.
Autobiografsku i autorsku monodramu „Kako glumiti normalnog čovjeka“ pred publikom 4. festivala kršćanskog kazališta u subotu 2. lipnja u dvorani Sv. Franje na zagrebačkom Svetom Duhu izveo je Mario Filipi.
Sam naslov niže pitanja, poput „nismo li normalni, zašto to glumiti“, no odgovor daje Filipi na samom početku predstavljajući se. Riječ je o 100% invalidu Domovinskog rata koji je ostao bez lijeve ruke i desne noge, s protezama nastoji živjeti poput svakog normalnog čovjeka, tj. onoga koji ima sve ekstremitete. Dakle, to je priča o životu hrvatskog branitelja, ali kako ističe sam Filipi: „no nije moj život tužna priča. U životu ima jako puno lijepih, veselih stvari koje ne vidimo dovoljno jasno. A ja na njima inzistiram“.
Predstava počinje pjesmom „Poput noćne more“ za koju je tekst napisao Filipi, a glazbu Nikola Garašić, te uvodi u temu u kakvom okruženju žive hrvatski branitelji. Premda datira iz 2001. godine, aktualna je i danas. „Kako je rat završio i kako se vremenski udaljavamo sve smo dalje od Boga i molitve, i to nas vodi u propast“. No, Filipi podsjeća i na riječi bl. Alojzija Stepinca kako nije logično biti kršćanin i pesimist. K tomu dodaje „svi domoljubi na svijetu imaju zajedničke temelje bez kojih ne mogu živjeti, a oni su vjera, domovina, obitelj, kultura“.
„Mi svi koji smo bili u ratu smo na neki način ranjeni, pa i koji nije bio u ratu, rat ga je dotaknuo. Dakle, ranjeni smo manje-više svi, nekome je ranjena duša, što se ne vidi, ali i mi koji smo ranjeni tjelesno ranjena nam je duša“, ističe Filipi, te na pitanje „kakav je hrvatski branitelj“ daje odgovor „u pravilu tih, nenametljiv, samozatajan, on se ne nameće, ne viče. No, ima i onih koji jednostavno ne mogu biti samozatajni, jer ih obilježavaju njihovi ’neželjeni novi prijatelji‘ invalidska kolica, proteze, štapovi, štake, bijeli štapovi. No, i među njima ima onih koji to mogu sakriti, i onda glume ’normalnog čovjeka'“.
Dogodovštine iz vlastitog života bile su isprepletene pjesmama koje su obilježile njegovu mladost, ali i autorskim pjesmama od kojih posebno valja istaknuti autobiografsku „Iz krvi moje trava raste“ i pjesmu „Korak sokolova“ (1992.).
Na kraju je uputio poruku kako se put u bolje sutra „Oluju 2″ neće izboriti puškom, već dobrotom, povjerenjem, gospodarstvom, ali više od svega i iznad svega istinom. „Kad se sazna sva istina o prošlosti i sadašnjosti Hrvata, Hrvatska će ponovno zasjati visoko na sam vrh zajednice naroda, odakle je zbačena gomilom laži. A dok se to ne dogodi, ja ću govoriti svoj mali komadić istine, i što god mogu bolje glumiti ’normalnog čovjeka‘. Isus je rekao Pilatu ‚ja sam došao na svijet da svjedočim za istinu‘, i tko je Isusov čovjek, a ja se trudim da to budem, moram raditi to isto“, poručuje Filipi. (IKA)
