Jutros na Veliku subotu prelistavao sam svoje zapise pohranjene u fasciklima, i ispisane iz knjiga koje sam pročitao. Tražio sam rečenice koje će me nadahnuti o čemu bih mogao pisati na današnji dan. Oko mi je zapelo na I.S.Turgenjevu. Naslov njegove knjige glasi Tri susreta, Pripovijetke.
Čitam: „U malenoj, uredno namještenoj sobi, sjedilo je pred kaminom nekoliko mladića.Spuštala se zimska večer: na stolu je ključao samovar; razgovor je dosegao vrhunac i prelazio s jednog predmeta na drugi. Počelo se raspravljati o neobičnim ljudima i o tome čime se oni razliku od običnih ljudi. Svatko je iznosio svoje mišljenje kako je znao; govorilo se glasno i vikalo. Omanji, blijedi čovjek koji je dugo slušao raspredanja svojih drugova, pijuckao je čaj i pušio cigaru, iznenada ustane i obrati se svima nama (i ja sam raspravljao) ovim riječima: Gospodo, svi ti vaši oštroumni razgovori su na svoj način dobri, ali beskorisni. Kao i uvijek, svaki saznaje mišljenje svoga protivnika i svaki ostaje pri svom uvjerenju. Mi se ne sastajemo prvi put, ne raspravljamo prvi put, i zbog toga smo već dospjeli izjasniti se i saznati mišljenje drugih. Oko čega se dakle natežete? Rekavši to, mali čovječuljak nemarno istrese pepeo sa svoje cigare u kamin, zažmiri očima i nasmiješi se blago. Svi smo zašutjeli. A, po tvome, šta treba da radimo? – upita netko od nas – da se kartamo? da idemo spavati? da se raziđemo i pođemo kući?
Prijatno je kartati se, a korisno spavati – odvrati mali čovjek – ali je još prerano da se raziđemo i pođemo kući. Ali, vi niste razumjeli. Čujte: ja predlažem da svaki od nas, kad se već ide za tim, opiše neku neobičnu ličnost, ispriča svoj susret s nekim neobičnim čovjekom. Vjerujte mi da će i najlošija priča biti bolja od najboljeg mudrovanja.“
Ove su me riječi potaknule da se sjetim događaja pred godinu dana na Vazmeno bdijenje u crkvi sv. Pavla u Münchenu. Crkva je bila dupkom puna. Vrijedne domaćice, bake i majke, djevojke i mladići donijeli su u crkvu pune košare hrane na blagoslov. Sve je teklo po špagu. I čitanja i molitve i uskrsne pjesme i propovijed svećenika. Svećenik je za koji minut trebao završiti svoju propovijed, ali je najednom nastala vika, čuo se jaki udar o mramorni pod crkve. Nastala je gužva. Sjetite se kaubojskih filmova i jurnjave stoke, ili pasa ovčara koji svojim lavežom tjeraju ovce i one jure jedna za drugom poput bujice što pred sobom sve nosi i uništava. Ispadoše korpe iz ruku. Meso, jaja, mlada kapula, boce vina, posvećanice ili sirnice sve je to pod nogama. Prazne korpe noge gaze. Čovjek iz Afrike sve rastjerao. Je li bio pijan? Duševno rastrojen? Ili možda terorist? Nitko to ne zna. Samo znamo da ga je policija uhvatila i odvela u zatvor. O tome su novine pisale. Ljudi su mjesecima osjećali tegobe. Djeca su po noći plakala u svojim domovima. Od straha nisu mogli zaspati. I tako prođe već godinu dana. I opet nam dođe Velika subota. Ali, ovoga puta bez bdijenja u crkvama kad je u pitanju narod. Koronavirus zabranio dolazak. Poručuje vjernicima: ostanite u svojim domovima i sami blagoslovite svoja jela. Neka vam budu na blagoslov i za tijelo i za dušu. Strpite se do neke druge prilike u kojoj ćete zajedno slušati Riječ Božju, moliti i pjevati uskrsne pjesme, a do tada: „Da budeš vazda, Isuse, veselje naše uskrsno, preporođene izbavi od grijeha smrti užasne.“
Fra Jozo Župić
