VIERZEHNHEILIGEN: Započeo Godišnji pastoralni skup hrvatskih pastoralnih djelatnika iz Zapadne Europe

„Vjera, kultura i umjetnost u susretu“ – tema je godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika iz Zapadne Europe, koji se održava od ponedjeljka, 17. do četvrtka, 20. listopada u Kući za daljnja usavršavanja Nadbiskupije Bamberg u Vierzenheiligenu kod Bamberga, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni. Na početku je skupa sudjelovao i nacionalni ravnatelj dušobrižništva za katolike drugih materinskih jezika Njemačke biskupske konferencije iz Bonna dr. sc. Lukas Schreiber.

Skup je započeo u utorak, 17. listopada molitvom i zazivom Duha Svetoga. Sudionike, kojih je oko šezdeset iz Njemačke, Švicarske, Francuske i Velike Britanije, pozdravio je nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. vlč. Tomislav Markić te u ime organizatora delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina.

U prijepodnevnim satima toga dana predavanja su održali prof. dr. sc. Ivica Žižić s KBF-a u Splitu o temi „Otajstvo ljepote: putevima teološke estetike“ i doc. dr. sc. Hrvoje Kalem o temi „Evanđelje u kulturi: prema teologiji kulture“.

U prvom, uvodnom predavanju u skup, prof. Žižić je pružio opći pregled pitanja odnosa vjere i estetike u filozofskom, kulturološkom i teološkom kontekstu. Naglašavajući da je iskustvo ljepote usko povezano uz čuđenje i divljenje koji su počeci mišljenja, predavač je u glavnim crtama prikazao kulturno-povijesni put poimanja lijepoga u klasičnoj tradiciji – antici i srednjem vijeku – kao i u novovjekovnim traganjima, sve do postmoderne u kojoj se bilježi kriza ideala lijepoga usko povezanog s krizom vjerovanja. Nadalje, predavač je prikazao složen odnos između Crkve i umjetničkog prikazivanja počev od ranokršćanstva i ikonoklastičke krize koja je dovela do afirmativnoga stava prema umjetnosti zahvaljujući crkvenim ocima na čelu s Ivanom Damaščanskim i osobito Drugim nicejskim saborom 787. godine. Opći je zaključak da tko štuje sliku štuje na njoj prikazanu osobu. Sliku Krista valja štovati jednakim poštovanjem „kao i knjigu svetih Evanđelja“, jer ono što se u njima naviješta, to se u slikama vidi. Svete slike će još dugo biti vizualna mistagogija, i moguće ih je shvatiti jedino u okviru djelovanja – ritualnog štovanja – a njihova ljepota će biti trajno povezana sa svetošću koja se iz njih isijava. Povijesni odnos Crkve i umjetnika bio je isprepleten različitim odnosima: od približavanja i bliske suradnje pa sve do udaljavanja, štoviše, suprotstavljanja. Svakako, Crkva je u čitavoj svojoj povijesti trebala umjetnike. Prvi primjer je osporavanje Michelangelova Posljednjeg suda u Sikstinskoj kapeli i oštećenje Da Vincijeve Posljednje večere koji su pokazali dvoznačnost odnosa Crkve i umjetnika. Crkva je ipak u većem dijelu svojega povijesno-kulturnog bivanja bila čuvar i promicatelj umjetnosti u različitim oblicima: obrednom (umjetnost u sklopu u liturgije), u retorici, u slikarstvu i kiparstvu, glazbi, arhitekturi, literaturi. Suvremena kriza religiozne umjetnosti, naglasio je predavač, pokazala se osobito dramatičnom jer je ona u svojoj najdubljoj biti kriza vjere. Religiozni kič je možda najbolji pokazatelj krize umjetničkog u kršćanstvu. Riječ je o tobože umjetničkom, ali u stvarnosti neistinitom, plitkom i jeftinom načinu estetske proizvodnje koja teži k tome da zadovolji površne osjećaje. Razdvajanje umjetnosti od vjere ostavilo je traga i u umjetnosti i u vjeri. Vjeri je oduzeta izražajna snaga, jezik koji je pripovijedao, slavio, naviještao ljepotu Božje Objave u Kristu. Umjetnosti je naprotiv ostala uskraćena u svojem središtu: postala je trivijalna i ujedno beznačajna, nesposobna da nagovijesti vječnost. Zadovoljava se s time da bude površna, dekorativna, zabavna… Traga za tim da bude korisna i utješna, ponekad i provokativna. I umjetnost je danas u krizi jer se udaljila od svoja dva izvora: svetoga i lijepoga. U drugom dijelu predavanja, prof. Žižić je dao presjek suvremenog razvoja teološke estetike koja se oformila zahvaljujući fundamentalno-teološkom pristupu H. Ursa von Balthasara i liturgijsko-teološkim promišljanjima Romana Guardinija. Tijekom XX. stoljeća teološka misao se stalno otvarala prema mišljenju umjetnosti i lijepoga te je nove sinteze zadobila u na području dogmatike (A. Stock) i teološke estetike (P. Sequeri). Osim probuđene teološke misli, u suvremenim kulturnim krajolicima – naglasio je autor – došlo je i do zaokreta u umjetničkim praksama. Umjetnost postaje živo „teološko mjesto“. Na našim stranama možda je najbolji primjer teološki promišljene umjetnosti, djela Ive Dulčića, Janeza Ambroza Testena, Vaska Lipovca, Kuzme Kovačića, Đure Serdera. Kao primjer umjetnosti kao živog teološkog mjesta, predavač je uzeo vratnice hvarske katedrale kipara Kuzme Kovačića – „najljepše djelo suvremene hrvatske religiozne tematike“, prikazavši golemi umjetnički i teološki potencijal. U Kovačićevim vratnicama na izniman se način susreće starina i suvremenost, ljepota i vjera. One stoje između svetoga i profanoga poput znaka i u sebi utjelovljuju ono što bi sveta umjetnosti trebala biti – vrata – pristup nepojmljivo lijepome i beskrajno svetome. Njegova umjetnost i jesu vrata u sveto. Pokazatelj su kako vjera i umjetnost može dosegnuti suvremene sinteze a da pritom jedna uzvisuju drugu. Uzdižu se između svijeta i svetišta kao znak, kao vidljivi znamen susreta između Boga i ljudi. Upravo to je smisao svete umjetnosti – da bude susret između Boga i čovjeka – zaključio je predavač.

Govoreći o evanđelju u kulturi: prema teologiji kulture, doc. dr. Kalem je istaknuo kako rad nastoji staviti u prvi plan interakciju između Evanđelja i kulture. Za tako postavljen rad, najprije se ukazuje na neke osnovne pojmove, kao što su kultura i inkulturacija koja je dio sveukupnog crkvenog navještaja. Središnji dio članka slikovito promatra kulturu kao »krilo« u kojemu se Evanđelje uprisutnjuje, živi i dalje prenosi ukazujući pri tome na transkulturalnnu neovisnost Evanđelja. Postmoderno doba je kontekst u kojemu se danas događa susret između Evanđelja i kulture, stoga članak svraća pozornost na taj novi kontekst. Pri tome se ukazuje na takozvanu »pozitivnu postmodernu« koja pokazuje svojevrsnu otvorenost prema duhovnom i religioznom. U završnom dijelu članak donosi neke kriterije za kršćansko razlučivanje kultura.

U popodnevnim satima će predavanje o pozitivnoj ulozi imaginacije na putu prema vjeri održati doc. dr. sc. Hrvoje Kalem, a predviđeno je i pokorničko bogoslužje, sv. misa i večernja molitva časoslova.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Adolf Polegubić

Slike: Željko Galić