Isusov govor izrečen u povijesnom kontekstu danas tumačimo i prenosimo u svoj sadašnji konkretni vjernički život. Pred nama je prikaz dvaju različitih pristupa molitvi.
Piše: Zvonko Martić, Katolički tjednik
Molitva izriče i sliku o Bogu, odražava sliku o svijetu i o samom molitelju. U molitvi smo izloženi pogledu ljubavi i nemamo ništa iza čega se možemo skriti. Stojimo pred onim koji nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Zato nije ni čudo što mnogi ne vole moliti jer to je vrijeme šutnje i mira kada savjest progovara i traži promjenu. Trenutak Božjeg pohođenja u duši proizvodi priznanje vlastite grješnosti. Kada kažemo da smo grješnici, nije dovoljno samo priznanje, nego moramo raščistiti s tom istom vlastitom grješnošću i promijeniti svoj način razmišljanja, osjećanja i djelovanja. Ne možemo se sami osloboditi od grijeha i molimo dar oproštenja. Oproštenje je uvjetovano kajanjem zbog osobnih grijeha i opraštanjem svih nepravdi i postupaka naših bližnjih prema nama. Mir srca plod je Božjeg milosrđa koje predaje grijehe počinjene u slabosti tjelesnog ograničenja, intelektualnih nemoći i duhovnih zapreka. Za pohod Boga ljudskom srcu pripravljamo se kada učinimo kratko, jasno i iskreno priznanje vlastite krivice. Skrušeno priznanje vlastite slabosti i spremnost na oproštenje svima koji su nas uvrijedili čini nas spremnim primiti oproštenje. Učinimo to moleći čin kajanja: Ispovijedam se…
Zapravo, dva različita razumijevanja postupaka i dvije slike o Bogu i sebi kod dvojice vjernika od kojih je jedan „praktični vjernik“ i ugledni član lokalne zajednice, farizej, i drugi, „otpadnik“ i „izdajnik“ vlastita naroda jer je u službi strane vlasti, carinik. Njih dvojica dolaze u Hram na molitvu. Inače, pobožni Židovi u Isusova doba molili su u Hramu javno ujutro i popodne. Ova molitvena vremena razumijevana su kao osobito plodonosna i uslišana. Isus navodi primjer dvojice molitelja koji dolaze u isto vrijeme i na isto mjesto, ali se različito mole. Pristupi Bogu su različiti isto onoliko koliko su ljudi, ali postoje neke zajedničke karakteristike po kojima se prepoznaju vjerodostojni i ponizni od prividno pobožnih i oholih.
Priprava za molitvu
Iako farizej svoju „molitvu“ započinje zazivanjem Boga, on ne moli, nego je došao Boga informirati o izvršavanju svojih vjerničkih dužnosti. Farizej ispunjava ono što propisi od njega traže i time započinje i završava njegovo shvaćanje Boga i molitve. Prava molitva upravljena je Bogu i samo Bogu bez pitanja o vlastitim zaslugama i samohvalama. Farizej se okreće samome sebi. On se pred Bogom hvali uspoređujući se s drugim smatrajući ih grješnijim. Među sigurnije znakove krive duhovnosti spada visoko mišljenje o sebi u odnosu na druge ljude. Duhovni velikani su nam pokazali kako se oni nikada ne uspoređuju s ljudima, nego svoj život promatraju u odnosu na Isusov. Oholi ljudi gledaju na svoj svijet kao da on obuhvaća cijeli svijet i izvan njihova vidokruga ne postoji ništa drugo. Ograničenost pogleda na ovaj svijet sprječava prodor u vječnost i ne dopušta vječnosti da postane dio sadašnjosti.
Vjernici se u molitvenom životu susreću s mnogim problemima i poteškoćama s metodama, problemima s rastresenošću, nemogućnošću ustrajavanja u molitvi i slabim napretkom u duhovnosti. Ukoliko se želi nadići problem molitve, onda je bitno učiniti nešto na daljnjoj i bližoj pripravi za molitvu. Pod daljnjom pripravom razumijeva se čistoća života u kojoj se svako djelo prinosi Bogu na slavu i ne traži za sebe ništa osim onoga što Bog daje. A, može li nam Bog dati išta što će biti protiv našega dobra? U bližoj pripravi ulaska u sam čin molitve u sebi budimo kajanje zbog toga što smo nesavršeno činili, a to znači učinjena djela bez ljubavi i predana Bogu. Zato se u iskrenu kajanju ne pitamo, poput onoga farizeja, kakvi smo u odnosu na druge ljude, nego kakvi smo u odnosu na svoje postupke Isusa Krista prema Bogu i bližnjima.
Uljepšavanje slike o sebi
Mnogo je i u nama stava farizeja kod uspoređivanja s drugima po raznim osnovama i zanemarivanja iskrenih i otvorenih govora o sebi samima. Najsnažnije je to uljepšavanje slike o sebi u trenutcima susreta s Bogom, pa i u sakramentu pomirenja.
Iako nisam baš sklon koristiti neke priče u kojima se spominje ispovijed, ipak ovo što mi je ispričala jedna karmelićanka nekako mi se toliko svidjelo da moram napisati u govoru o ovoj temi vlastite umišljenosti u svoju svetost. Priča jasno pokazuje kako se domišljaju oni koji se opravdavaju i u svojim postupcima ne traže ono što Bog želi, nego oni sami tumače što je njihov svijet i njihovo razumijevanja života vjere.
Kaže priča kako se jedan čovjek došao ispovjediti i započeo: „Evo, velečasni, ja sam se došao ispovjediti. Nisam propustio nijednu misu, a ni redovitu molitvu. Nisam riječima uvrijedio Boga ni bližnjega. Nisam nikoga ubio. Nisam sagriješio bludno ni mislima, a kamoli djelima. Nisam ništa ukrao. Nikoga ne mrzim. Ništa ne želim što nije moje. Eto, to bi bili moji grijesi.“ Svećenik je sve lijepo saslušao i onda gotovo uzviknuo provirujući kroz prozor na ispovjedaonici: „O, moj, dobri Isuse! Ma, jesi li to Ti meni došao.“
Da, zaista, ovakva ispovijed i slična molitva potvrđuju mišljenje da nisam kao drugi ljudi, ali sigurno nisam onakav kakvim me želi Bog. Bog me želi ponizna s iskrenim priznanjem vlastite grješnosti da bi u nju darivao milost oproštenja.
Molitva grješnika
Molitva carinika započinje istim zazivom Božjeg imena kao i ona farizejska, ali nastavak ove molitve ne usmjerava se na uspoređivanje u odnosu na druge ljude, nego samo na vlastitu grješnost. Takav stav u kojemu se molitelj ne usuđuje prići bliže oltaru, sklanja pogled pred Bogom i pred samim sobom zbog osjećaja vlastite nedostojnosti i grješnosti. Jednako takav osjećaj trebale bi potvrditi riječi prije pričesti da „nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja“.
Carinik govori istinu o sebi i ne umiruje svoju savjest za razliku od farizeja koji je umirio svoju savjest pobožnim praksama kakve traži sljedba kojoj pripada. Savjest ne može umiriti nikakva laž, nego istina o sebi. Zato je carinik opravdan jer je rekao istinu i kajanje ga nije zarobilo, nego oslobodilo da se otvori Bogu i njegovoj milosti zazivanoj riječju „milostiv“. Molitva raskajana grješnika ne pravda se vlastitom pravednošću i izvršavanjem određenih pobožnih vježbi kojima se udovoljava Bogu. Sve što se u raskajanu srcu doživljava, shvaćeno je kao nezaslužen dar milosti koji jedino Bog dariva i ne ovisi o našim djelima. Opravdanje je milosni učinak darovan po milosti Isusa Krista. Do njega dolaze samo oni ponizni koji prigibaju glavu i koljena znajući da stoje pred Bogom živim i da nisu dostojni te ljubavi, ali Bog ih čini dostojnima.
Ponižene oholice
Svakog tko sam sebi pravi propagandu i svoju vlastitu dobrotu stavlja kao vrhunsko mjerilo svojih i tuđih postupaka ugušit će njegova oholo mirna duša. I to osobito kad sebe uspoređuje s drugima. Takvim postupkom farizej zaboravlja da je Isus tražio vjeru u duhu i istini ispunjenu u jednoj i jedinoj zapovijedi: ljubiti. Isus je sve zapovijedi reducirao na tu zapovijed. Ljubav prema Bogu i prema bližnjem čini nas dostojnima podizanja pogleda i srca gore kod Gospodina. Nismo ravni s Bogom da možemo stajati uspravno i oholo. Mi smo stvorenja čije uzdignuće ovisi o Božjoj snazi ulivenoj u nas po zaslugama Isusa Krista. Da bismo ih dobili i bili uzvišeni, moramo sliku o sebi gledati u poniznu zrcalu vlastite nesavršenosti nasuprot Božjoj savršenosti. Time smo oslobođeni brige o tome što drugi misle o nama i lišeni smo potrebe svoje postupke prosuđivati prema tuđim životima. Nama je živjeti s Kristom ovdje i sada da bismo ušli u Njegovu ljubav koja nas čeka na kraju naših dana tamo gdje je Kraljevstvo Božje. Uska su i niska vrata kroz koja ne mogu ohole uzdignute glave, nego skrušena i ponizna srca za koja molimo Gospodina da nam učini po Srcu svome.
www.nedjelja.ba
