(2 Mak 7,1-2.9-14; 2 Sol 2,16-3,5; Lk 20,27-38 ili 20,27.34-38)
U alternativnom predmetu za školski vjeronauk predložena je jedna nastavna cjelina pod naslovom: „Pitaj baku kako je bilo nekad, a kako je sada.“ Postoji i knjiga Bakin vjeronauk. Svi se sjećamo bakinih riječi i molitava, ali i životnih vještina i dobrote tih dragih nam osoba.
Piše: Marko Zubak, Katolički tjednik
Čuli smo za ljude koji imaju „slabo“ srce, kao i za junake koji su bili hrabra srca. Za svete i blažene kažemo da su imali „herojske krjeposti“. Po njima se očituje njihov sveti život. Kada je Gospa u Fatimi rekla vidjelici Luciji da će Franjo i Jacinta uskoro doći u Nebo, a da ona mora ostati dugo na zemlji, ona je odgovorila: „A zašto ja moram ostati sama? Zašto i ja ne mogu poći u Nebo?“ Nakon svetkovine Svih svetih, kada smo „vidjeli“ kako je lijepo biti svet, možda je to i naše pitanje Bogu i Gospi: A zašto i mi ne bismo mogli biti zajedno s našim pokojnima, ali ne u zemlji, nego u Nebu? Dobro je baviti se ovakvim pitanjima i u zahvalnoj molitvi tražiti od Gospodina Njegovu volju. Jer samo tako ćemo moći Njemu doći i samo tako odražavamo zahvalnost Bogu za sva Njegova dobročinstva, kao i našim pokojnima za njihov herojski život i herojske krjeposti. Samo tako se možemo Bogu vratiti pokazujući da smo se „zemaljskim dobrima pravilno služili, a za nebeskim težili“. „Tko sa zahvalnošću od Boga prima njegove darove, zaslužuje u budućnosti još veća dobročinstva“, govorili su crkveni oci. Zato danas, nakon svetkovine Svih svetih, u molitvi hvale ponavljamo: Daj nam, Bože, milost da ih u zahvalnoj vjernosti Tebi slijedimo i zajedno s njima k Tebi u Nebo dođemo. No, sve se to događa na zemlji. U Nebo ulaze gotovi „proizvodi“, oni koji će biti dostojni „uskrsnuća na život“. Vrijeme pripreme nam je darovano sada, druge prilike nećemo imati. Pokušajmo živjeti onako kako bismo željeli da smo živjeli nakon smrti, tj. zahvalno. Usmjerimo svoj pogled i život, ne više prema zemlji, nego prema Nebu, ono nam se približava i po ovoj euharistiji. Ona je najsavršenija hvala Bogu za sva stvorenja, pa i naše pokojne i svete.
Što se više približavamo svetkovini Svih svetih i Božiću, sve više nam naviru sjećanja i zahvalnost, ali i čuđenje i divljenje kako su gotovo bez ičega mogli preživjeti. Odgovor je uvijek bio isti: „Para je bilo malo, ali je srce bilo puno vjere i ljubavi.“Samo zato smo i mi na životu.
Životne vještine
Prema pisanju Slobodne Dalmacije, splitski inspektor za vatrogastvoSrđan Kuščević jedan je od onih ljudi koji razmišljaju srcem. Kada je tijekom onog strašnog požara na Braču vidio 74-godišnju staricu zarobljenu u plamenu, jednostavno je utrčao u vatru i izvukao je na sigurno ne razmišljajući o sigurnosti za vlastiti život. Zbog toga hrabrog djela zaslužio je priznanje za „Naročiti pothvat u zaštiti i spašavanju“ od Državne uprave za zaštitu i spašavanje. On je toga kobnog 15. srpnja upućen na Brač kako bi pomogao kolegama u gašenju požara. Negdje između Ložišća i Dračevice buktio je veliki plamen pojačan jakim vjetrom. Kako je prijetila opasnost da požar zahvati službena vozila, odlučeno je da se žurno napusti to područje. Nastala je panika. „Vidio sam čovjeka kako traži svoju susjedu koja je tražila ovce na području gdje je gorjelo“, svjedoči nam Srđan. „Kroz gusti žuti dim ugledao sam siluetu kako tetura pokušavajući izići iz vatrenog okružja. Skočio sam do nje i odveo je do auta. Brinuli smo se je li joj dim opekao usta i grlo, pa smo upalili klimu u autu. Ona je bila u šoku, stalno je vikala: ‚Ajme, izgorila san!‘ Koža na ruci joj je bila dosta opečena. Zvali smo Supetar, ali rečeno nam je da su vozila Hitne pomoći na terenu pa smo joj na putu do supetarskog Doma zdravlja ispirali ranu od pepela čistom vodom koju smo dobili od policajaca na cesti. Rekli su mi poslije da je zadobila opekline trećeg stupnja. Navodno je tek nedavno izišla iz bolnice“, kazuje nam 34-godišnji vatrogasni inspektor koji je tako spasio ženu od sigurne smrti.
Još veća zahvalnost pripada tom čovjeku jer je bio na godišnjem odmoru, ali se javio da pomogne kolegama u gašenju požara koji je zadesio njegov rodni Brač.
„Kada sam prije razmišljao o situacijama u kojima treba skakati u vatru radi spašavanja ljudskih života, kaže on, mislio sam da ću dobiti neku golemu snagu. Sad znam da sam tada dobio samo priliku da budem hrabar i pobijedio sam.“ Jedino čega se sjeća jest da je trčao najbrže što je mogao. Na sve ovo ovaj spasilac samo kratko dodaje: „Treba imati srce i pokazati ga kad treba.” Možda je upravo to naša životna zadaća: trčati najbrže što možemo, ali u pravom smjeru i imati srce zahvalno, tj. otvoreno, kako bi bilo na korist i pomoć svima kojima zatreba.
Za Isusa nema glupih pitanja
Za Isusa nema glupih pitanja, ali Knjiga Mudrosti će reći da su „Po naravi glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga, oni koji iz vidljivih ljepota ne mogu spoznati onoga koji jest – nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim“ (Mudr13,1). Dok smo živi, griješimo, ali imamo i priliku za kajanje i još više za upoznavanje Boga, pa makar to bilo i kroz glupa pitanja Isusu. Kao i u obitelji, župi, zajednici, Crkvi, važno je razgovarati. Ako se prestane razgovarati, tada slijede kriva rješenja, predrasude i događanja. I papa Franjo u nedavnoj katehezi poučava kako „svi oblici dijaloga dovode do izražaja Božju ljubav, a Bog je u svakog od nas posijao sjeme dobrote da može sudjelovati u njegovu stvarateljskom djelovanju. Dijalog ruši zidove podjela i nesporazuma; dijalog gradi mostove komunikacije i ne dopušta nikome izolirati se, zaključati se u svoj mali svijet“. Vraćajući se na susret Samarijanke i Isusa, istaknuo je kako je Isus dobro znao što se nalazi u njezinu srcu, srcu „velike grješnice“. „Ipak, nije joj zabranio izraziti se, dopustio joj je da govori do kraja i postupno je ušao u otajstvo njezina života. Ovo se ‚učenje‘ odnosi i na nas. Kroz dijalog možemo rasti i postati znakovima Božjeg milosrđa te postati instrumenti prihvaćanja i poštovanja“, poručio je na kraju kateheze papa Franjo.Isus je koristio svaku priliku da pouči, kako svoje učenike, tako i sve nas. Pitajmo Isusa sve što nas „golica“ ili nam nije jasno. Već smo naučili u njegovoj školi da je najvažnije kod njega biti iskren. Iskreni kod njega, makar bili i nespretni, nisu propadali. Juda je propao jer nije bio iskren. Petar je ostao uspravan, makar se bio poljuljao, jer je iskreno volio Isusa. Imao je u sebi zdravu jezgru. Nije išao za Isusom iz niskih pobuda. Imao je srce hrabro i plemenito. Za njega je prijateljstvo bilo sveto i veliko. Izdati prijatelja značilo je omalovažiti i izgubiti samoga sebe. Ako je tako u zemaljskim relacijama, koliko je to više i važnije u božanskoj vertikali. Znali su to naši stari. Stoga su svednevice ponavljali: „Bog moj i sve moje!“ Na stranu sve zemaljsko prolazno bogatstvo i blago, a na prvom mjestu Bog Stvoritelj i Spasitelj. Nije im to nitko rekao, čak su im i branili, ali su oni ostajali uspravni jer ih je patnja oplemenila i naučila da Bog nagrađuje i prati.
I na Misijsku nedjelju papa Franjo je istaknuo kako je ovo vrijeme „vrijeme hrabrosti da se učvrste nesigurni koraci; da se obnovi volja da se istrošimo za evanđelje; za ponovno uzimanje snage koju poslanje sa sobom nosi“. „Pa ni imati hrabrosti nije jamstvo uspjeha“, napomenuo je Papa, „od nas se hrabrost traži radi ustrajne borbe, a ne radi postizanja uspjeha; da budemo drukčiji svijetu, ali bez polemike ili agresije“, rekao je. „Traži se hrabrost da se otvorimo svima…”. I nama je jasno da se od ispraznih rasprava ne živi i da se po njima ne postiže vječnost. Stoga je krajnje vrijeme da se prestanemo baviti trivijalnim (nevažnim) stvarima, kao pitalac Isusu iz evanđelja, a da zagledani u nebo s grobova naših predaka osluškujemo Boga u potrebama naših bližnjih. Jer sve nevažno i propadljivo završit će u grobu, kao i „sedam žena“, a dobrota i darežljivost kojom su obilovale naše majke i bake, ljubav je što teče prema životu vječnom i čeka nas u Nebesima. Radujmo se tom ponovnom susretu. Amen.
Ben Haden, poznati radio i televizijski evangelizator, primio je ovu priču od bake svoga prijatelja. To je priča o američkom paru koji je otišao u Englesku proslaviti svoju 25. godišnjicu braka. Oboje su bili ljubitelji starina. U jednom mjestu su prolazili pored malene kineske trgovine i jedna šalica za čaj zapala im je za oko.
Ušli su. „Mogu li to pogledati?“, upita on. „Nikada još nisam vidio takvu šalicu. Prekrasna je!“ Ali odjednom šalica za čaj progovori: „Ti ne razumiješ, nisam ja uvijek bila šalica za čaj. Bilo je vrijeme kada sam bila glina. Moj me je gospodar uzeo i valjao me, mijesio, okretao ponovno i ponovno i ponovno. Viknula sam: ‚Ostavi me na miru!‘ Ali on se samo nasmiješio i odgovorio: ‚Ne još.‘
Onda me je smjestio na lončarsko kolo.“ „Odjednom sam se vrtjela okolo i okolo i okolo. ‚Prestani imam vrtoglavicu!‘, vrisnula sam. Gospodar je samo kimnuo glavom i rekao: ‚Ne još!‘ Tada me je stavio u pećnicu. Nikada nisam osjećala toliku vrućinu. Pitala sam se zašto me želi spaliti i vikala sam i kucala na vrata. Mogla sam ga vidjeti kroz otvor i mogla sam čitati s njegovih usana dok je kimao glavom: ‚Ne još.‘
Napokon su se vrata otvorila. Uzdahnula sam! Stavio me je na policu i počela sam se hladiti. ‚Tako, to je već bolje‘, rekla sam. Tada me je odjednom očetkao i cijelu me prebojio. Isparavanja su bila strašna i mislila sam da ću umrijeti: ‚Prestani, prestani!‘, plakala sam. ‚Samo je kimnuo. ‚Ne još.‘
Tada me odjednom vrati natrag u pećnicu, ne onu prvu, već dva puta topliju. Znala sam da ću se ugušiti. Preklinjala sam, molila, vriskala, plakala. Cijelo vrijeme mogla sam ga vidjeti kroz otvor kako kima i govori: ‚Ne još.‘
Tada sam znala da nema nade i da nikada neću uspjeti. Bila sam spremna odustati. Ali vrata su se otvorila i on me uzeo i smjestio na policu. Nakon sat vremena dodao mi je zrcalo i rekao: ‚Pogledaj se.‘ I jesam i rekla sam: ‚Pa to nisam ja, to ne mogu biti ja! Pa ja sam prekrasna!‘
‚Želim da znaš‘, tada je on rekao, ‚znam da te je boljelo dok sam te mijesio i oblikovao, ali da sam te ostavio, osušila bi se. Znam da sam ti uzrokovao vrtoglavicu dok sam te vrtio na kotaču, ali da sam stao, zdrobila bi se. Znam da je boljelo i da je bilo vruće i zagušljivo u pećnici, ali da te nisam stavio ondje, slomila bi se. Znam da su isparavanja bila strašna kada sam te četkao i cijelu te obojio, ali vidiš da to nisam učinio, nikada ne bi očvrsnula. Ne bi bilo boje u tvom životu. I da te nisam vratio u drugu pećnicu, ne bi dugo poživjela, lako bi se slupala. Sada si ti završeni proizvod. Sada si ono što sam imao na umu kada sam počeo s tobom!“
www.nedjelja.ba
