(Neh 8,2-4a.5-6.8-10; 1 Kor 12,12-30 ili 12,12-14.27; Lk 1,1-4.4,14-21)

TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU C

Naša je snaga u slušanju Boga

Nakon posljednjega rata i potpisanog Daytonskog sporazuma pod pokroviteljstvom suvremenih moćnih sila, počeli su se ljudi iz naših krajeva polako vraćati u svoja razrušena sela i opustjele župe.

Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik

Za Božić 1996. jedna je skupina krenula sa svojim svećenikom u svoju rodnu župu da u svojoj crkvi proslave božićnu misu, i barem na trenutak ožive uspomene na vrijeme milosti i radosti. Toga su ljeta već bili tamo za patron, obišli su opljačkana sela i porušene kuće, ali je crkva, iako devastirana, još uvijek stajala uspravno. No sada, na to božićno jutro, kad su se prilazili svojoj crkvi, izdaleka još nisu primjećivali ništa jer je selo bilo zavijeno u maglu tako da ni crkve nisu jasno prepoznavali. Tek kada su kročili u crkveno dvorište, mogli su vidjeti da je netko jučer bio tu, zapalio crkvu i otišao. Krov se urušio, nagorjele se grede urušile u unutarnji prostor crkvenih zidina. Kako je te noći padala ledena kiša, ugasila je i vatru te ledom okovala nagorjelu građu. Oltar je tu devastiran i obeščašćen, ambon načet udarcima čekića ili krampa, tabernakul otvornih vrata… Nakon prvoga stresa malo je vjerničko stado ušlo u unutarnji prostor kroz sakristijska vrata, stali su oko oltara… svima je bilo teško u grlu da bi od tuge najradije počeli plakati. Pokoja suza i pala je niz lica, dok ih je svećenik pozvao da mu pomognu očistiti oltar i prostor oko oltara, prekriti ga kako bi započeli slaviti misu. Pozivao je zajednicu da se pripravi za ovo božićno slavlje koje nije uobičajeno svečarsko, ali će usprkos svemu započeti slaviti misu. Svećenik je obukao misno ruho koje je ponio sa sobom, liturgijski pribor pripremio, netko je već upalio svijeće, te je svećenik pristupio oltaru i započeo božićnu pjesmu: „Radujte se narodi!“ Okupljena zajednica prihvatila je pjesmu, pa se božićna radost pomiješala sa suzama. Čitalo se Sveto pismo. Prvo čitanje uzeo je iz mise za Polnoćku: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu!“ (Iz 9,1). U homiliji je progovorio okupljenoj zajednici o otajstvu utjelovljenja Božjega Sina i radosti ljudskog roda zbog milosrđa koje nam je iskazano. Dok je propovijedao, suze su mu potekle niz lice. Nije ih stigao obrisati nego pusti da slobodno teku. Propovijed je završio riječima: „Naša je snaga u Bogu, a sve je drugo prolazno. Okrenimo se Njemu, pa se nemamo čega bojati! Čestit vam Božić i porođenje Isusovo!“ Ljudi glasno odgovaraju: „Čestita ti duša prid Bogom bila!“ (Događaj je vezan uz srednjobosansku župu Pećine).

Babilonsko sužanjstvo

Eto takvo se nešto slično događalo i Izraelcima. Godine 586. prije Krista Jeruzalem je skupa s Hramom razoren, uslijedila je deportacija pučanstva. Taj je događaj označio prekretnicu u povijesti izraelskog naroda. Iako udio odvedenog pučanstva u sužanjstvo nije mogao biti veći od 10% ukupnoga broja, ipak je to sužanjstvo ostavilo dubok trag u daljnjoj povijesti naroda. Uglavnom su u Babilon bili odvedeni vodeći društveni slojevi. Babilonci su sužnje smjestili u njihove zasebne kolonije, tako su Izraelci u tuđini mogli lako organizirati svoj vjerski život i osnovati jednu snažnu dijasporu. Tu su uspjeli očuvati svoj identitet, što će im kasnije biti od velike koristi kada im bude dopušteno vratiti se u svoju zemlju. U takvoj se povijesnoj situaciji pojavljuje i za narod važno pitanje: Tko je sada „pravi“ Izrael? Jesu li to oni koji su ostali u zemlji ili oni koji žive u progonstvu?

Za vrijeme kralja Kira II. (koji je 539. pr. Kr. osvojio Babilon) prognanicima se otvorila mogućnost povratka u domovinu. Prvi su povratnici odmah započeli s izgradnjom hrama u Jeruzalemu i podizanjem oltara za žrtve paljenice. No stanovnici koji su se u međuvremenu naselili oko Jeruzalema, sprječavali su izgradnju gradskih zidina jer su se bojali novog jačanja Jeruzalema, što bi moglo biti na njihovu štetu. Povratnici, obeshrabreni zbog svih tih poteškoća, počeli su sumnjati u mogućnost izgradnje hrama jer je u ono vrijeme svaki grad bez zidina skupa sa svojim svetištem bio izložen čestim napadima neprijatelja i upadima različitih bandi.

Vrijeme obnove

Otprilike 20 godina nakon povratka prve skupine u domovinu Hram je bio donekle izgrađen. Nakon ovih prvih povratnika, nekih 80 godina kasnije, dolazi i nova skupina prognanika koju vodi svećenik Ezra. Ovaj Božji službenik pokušava pokrenuti duhovnu obnovu u narodu. Ali otpor okolnog življa protiv jačanja grada bio je toliko snažan da su povratnici morali odustati od nastavka izgradnje gradskih zidina. U takvoj situaciji Nehemija stupa na scenu. On je u tuđini na perzijskom dvoru dospio do visokog položaja, bio je peharnik i prijateljkralja Artakserksa. Od svoga brata koji mu je došao iz Jeruzalema saznao je za teško stanje grada, što ga je rastužilo: „Kad sam čuo te vijesti, sjedoh i zaplakah. Tugovao sam više dana, postio i molio se pred Bogom nebeskim“ (Neh 1,4). Kralj je saznao za njegovu tugu, dao mu je blagoslov da pođe u domovinu kao upravitelj i pomogne pri izgradnji jeruzalemskih zidina. Uz blagoslov opremio ga je i građevnim materijalom.

Došavši u domovinu, Nehemija je potaknuo narod da daje desetinu i tako priskrbi velik dio novca i zaliha, ali i ljudi, pa je zid bio dovršen u samo 52 dana. Tako je unatoč velikom protivljenju zid bio podignut, a neprijatelji ušutkani.

Nehemiji nije bilo lako boriti se protiv rezignacije i malodušja u narodu. Uočio je kako je potrebno pokrenuti čitav socijalni proces učenja o bratskoj pravednosti. Ponosan svojim nepodmitljivim i nesebičnim načinom vršenja službe, prinudio je imućne sunarodnjake na radikalno otpuštanje duga siromasima: „Vratite im još danas njihova polja, vinograde, maslinike i kuće njihove i oprostite im postotak u novcu, u žitu, u vinu, u ulju, što ste im ga nametnuli“ (Neh 5,11). Iako su mu protivnici postavljali zamke, zidine su ipak usprkos svim otporima bile izgrađene.

Zidine snažne ali ljudi slabi

Kada su zidine bile dovršene, Nehemija napušta Jeruzalem, a onda se nakon 12 godina opet vraća. Po povratku je uočio da su zidine snažne, ali ljudi slabi i da ih treba poučiti moralu: „Korio sam ih i proklinjao, neke sam i tukao, čupao im kose“ (13,25). Ali je uspio. Ponovno je ustanovio pravo štovanje kroz molitvu i ohrabrio narod na obnovu putem čitanja i pristajanja uz Božju riječ. To je okvir odlomak današnjeg prvog čitanja.

Kada se nakon završena posla zajednica okupila na trgu pred Vodenim vratima, svećenik je Ezra stao pred narodom i od ranog jutra do podneva čitao im Sveto pismo, Knjigu zakona. Trebalo je u narodu probuditi mlitavu vjeru jer su mnogi i nakon obnove Hrama i podizanja gradskih zidina još uvijek bili razočarani. Nisu vidjeli nikakva napretka, barem ne u onom obliku kako su očekivali. Istina, oni su nakon povratka opet u svojoj domovini, ali politički gledano bez posebna značaja. Pitali su se: „Gdje je taj Bog?“

„Ako u našem životu nešto nije u redu, ako je u njemu premalo životne radosti, ako u sebi nemamo duboka mira, ne moramo se boriti protiv simptoma, nego tražiti uzroke. Oni mogu biti skriveni duboko u nama i povezani s korijenima našega života. Mi u sebe primamo premalo ljubavi. Puno toga drugoga je zatim samo posljedica ovoga pomanjkanja ljubavi … Tko ne pokuša svoj život oblikovati iz izvora Božje ljubavi, njemu će kroz prste iscuriti nutarnje ispunjenje, kao voda iz ispucanih kladenaca.“ (Leo Tanner, Prihvatiti Božji zagrljaj, 20)

Prilikom slušanja Božje riječi iz Knjige zakona, dio po dio, što je opet bilo sve povezano prikladnim tumačenjem, polako su im se počele otvarati oči, a i pouzdanje rasti: Naš je Bog, koji je skrovit i šutljiv, ipak tu! On nam ovdje progovara kroz Sveto pismo i podsjeća nas na svoja spasonosna djela koja je izveo nad nama, ali i na vjernost svome savezu.

Odlomak završava rečenicom koja je ključna u okviru cijele Nehemijine knjige: „Ne žalostite se: radost Gospodinova vaša je jakost“ (Neh 8,10).

Narod je skupa s Nehemijom morao proći proces materijalne i duhovne obnove. Iako su zidine kao bedem njihove sigurnosti stajale uspravno, ipak su sada pod utjecajem Božje riječi, koju su slušali cijeloga dana, otkrili da njihova snaga nije u utvrdama i oružju, nego u radosnu pouzdanju u živoga Boga i u vjernosti njegovu zakonu. Gospodin svoj narod okuplja oko svoje Riječi, a društvo koje je utemeljeno na bratskom zajedništvu i radosnu slušanju Božje riječi poprima pravi oblik Gospodinova društva.

Otajstvo Božjeg milosrđa

Na isti način i mi kršćani trebamo ljubiti i poštivati istine Svetoga pisma, pamtiti ih, razmišljati o njima danju i noću, te im se vraćati kako bi ispunile svaku našu duhovnu potrebu. Jer naša je snaga u slušanju Boga koji nam progovara preko svetih knjiga.

Sjetimo se događaja s početka ove homilije. Rezignacija i malodušje da bi čovjek od muke zaplakao! „Gdje je taj Bog koji čudesa stvara?!“ Netko bi to mogao reći gledajući i na svoje propuštene životne šanse ili neoprostive gluposti koje je počinio. U ovoj Svetoj godini milosrđa korisno bi nam bilo uputiti se u veliko otajstvo Božjeg milosrđa „gledajući lice Kristovo, poglavito u trenutku kakav je ovaj naš koji obiluje velikim nadama i snažnim protivštinama“ (papa Franjo). Sveto pismo, Božja Riječ, inspiracija je duhovne obnove u svakom vremenu. Krist je, pročitavši odlomak iz Knjige proroka Izaije, rekao za sebe da se na njemu ispunilo Sveto pismo koje kaže: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje“ (Lk 4,18-19).

Nakon što dođemo sebi, trebali bismo iskreno suosjećati s onima koje muče duhovne ili tjelesne boli. Bilo bi i za nas korisno da se ponekad pokrenemo iz svoje vlastite udobnosti i počnemo ispravno služili bližnjemu. Tako služimo Bogu koji se posebno poistovjećuje s onima koji su na rubu društva. Tako će ljudi preko nas moći vidjeti silna Božja djela i slaviti Oca Nebeskoga.

www.nedjelja.ba