Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu, rođen je oko 370.
Bio je žustri teolog i neumorni polemičar te vrijedni dušobrižnik. Svojom se umnošću služio kako bi jednostavnim vjernicima približio shvatljive pojmove kršćanskoga nauka. Ipak, najveće su zasluge ovoga biskupa u njegovoj nepokolebljivoj čvrstoći obrane pravovjerja i svetosti života.
Bio je učenik svog strica Teofila, aleksandrijskog patrijarha, od koga je naslijedio ne samo patrijaršijsku stolicu već i žestinu i svadljivost u vođenju vjerskih rasprava. Jedno je vrijeme među monasima živio povučenim životom. Ipak godine 403., već kao svećenik, pratio je svoga strica na sabor „pod hrastom“, koji je s patrijaršijske stolice u Carigradu svrgnuo Sv. Ivana Zlatoustog poslavši ga u progonstvo.
Već 412. Ćiril je postao aleksandrijski patrijarh. Odmah je na početku pokazao pomalo agresivnu tvrdoću svoga značaja u odnosu prema krivovjercima novacijancima i prema Židovima koji su u Aleksandriji digli bunu te su bili protjerani.
Kad je predstavnik antiohijske teološke škole monah Nestorije 428. postao carigradski patrijarh, počeo je širiti i javno izlagati nauk da su u Kristu dvije osobe: božanska i ljudska. Upravo je tada krenula životna borba Sv. Ćirila Aleksandrijskoga. Nestorije je tvrdio da vjernici nemaju prava Mariju nazivati Bogorodicom jer ona nije ništa drugo nego „majka čovjeka zvanoga Isus“. Kako su istočnjaci u teološkim pitanjima bili veoma temperamentni uzbudili su se duhovi. U borbu se strastveno upustio i Ćiril Aleksandrijski. On je udario po Nestorijevu nauku kao po krivovjerju, a o tome je u pismu obavijestio i papu Celestina I.
Valjalo je posredovati jer je krivovjerni nauk iznosio biskup tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. Papa Celestin I. u pismu od 11. kolovoza 430. naredio je Nestoriju, carigradskom biskupu, da po primitku pisma mora pismeno opozvati svoj nauk u roku od deset dana, a ako to ne učini bit će izopćen iz crkvenoga zajedništva. Taj je dokument Papa povjerio Ćirilu Aleksandrijskom obvezavši ga da ga proslijedi Nestoriju. Ako taj odbije nalog, neka ga Ćiril svrgne s carigradske biskupske stolice. Papa je prijepis toga pisma poslao isto tako antiohijskom i jeruzalemskom patrijarhu kao i primasu Makedonije. Tu se već jasno vidjelo kako je u važnim pitanjima rimski biskup već tada obavljao primat vlasti.
Ćiril je prihvatio Papin nalog te protiv Nestorija sastavio glasovitih 12 „anatema“ prokletstava. Te je anateme odobrila jedna sinoda egipatskih biskupa. Za Duhove 431. car Teodozije II. najavio je sabor u Efezu. Taj je sabor osudio Nestorija i lišio ga patrijaršijske stolice. Ćiril se na tome saboru ponio odviše autoritativno i na neki način bezobzirno jer nije htio čekati dolazak svih istočnih biskupa, pa i samih papinih legata. Sabor je u Efezu 22. lipnja 431., proglasio člankom vjere da je Marija Bogorodica i time udario dogmatske temelje štovanja Majke Božje.
No, Ćirilov protivnik i suparnik Ivan Antiohijski sazvao je protiv njega sabor, na koji su se skupila 43 biskupa, a carski su vojnici Ćirila uhvatili i zatvorili. Dok je on u zatvoru pisao Tumačenje 12 poglavlja, njegovi su sljedbenici uspjeli uvjeriti cara da i on osudi Nestorija te ga je svrgnuo s biskupske stolice. Sabor je bio raspušten, Ćiril se vratio u Aleksandriju, no borba se nastavila. Vodio ju je i Ćiril u mnogim pismima što ih je napisao.
Umro je 444., a da nije doživio mir među biskupima i teolozima.
Ime mu je perzijskog porijekla i znači mladi kralj.
Ž.I., KT
www.nedjelja.ba
