Kao što je Luka bio učenik Sv. Pavla i pratio ga na njegovim putovanjima, tako je Marko pratio Sv. Petra, apostolskog prvaka. Prateći njega, stigao je u Rim te je upravo za Rimljane napisao svoje Evanđelje. Njegov znak je lav koji simbolizira snagu.
Marko, podrijetlom Židov, vjerojatno je rođen izvan Palestine, u dobrostojećoj obitelji, odakle i dvojako ime kojim ga se spominje u Evanđeljima: latinski – Marko i hebrejski – Ivan. Njegova je majka najvjerojatnije bila jedna od onih Marija jeruzalemskih, koje su odvažno slijedile Isusa sve do Kalvarije, a kasnije u svojim kućama ugošćivale Njegove preplašene učenike.
Marko gotovo sigurno osobno nije upoznao Gospodina, već je vijesti o životu Mesije primio od jednoga među najpouzdanijim svjedocima, apostola Petra, kojega je pratio na njegovim brojnim putovanjima po Istoku i u Rim.
Petar u svojoj Prvoj poslanici Marka naziva „sin moj“, te ga drevni kršćani životopisci svetaca određuju kao „tumača Petrova, koji je zapisao točno ono čega se ovaj prisjećao“. No, Marko život Isusov ne opisuje kronološkim redom, već prema temama propovijedi ovoga apostola.
Kao vjerni tumač Petrov, on je dugo živio također i s apostolom Pavlom, kojega je prvi puta susreo 44. u Jeruzalemu, kada su mu se Barnaba – Markov stric – i Pavao pridružili, kako bi mu predali velikodušan prinos zajednice iz Antiohije.
Marka su ova dvojica izravnih misionara odredila za evangelizaciju Cipra. Skupina se raspala kada je Pavao predložio apostolsko putovanje, prepuno poteškoća i pogibli, među ratoborne narode Male Azije. Djela apostolska navode kako je evanđelist tada napustio Pavla i Barnabu, te se vratio u Jeruzalem.
Marko i Pavao srest će se ponovo u Rimu, kratko prije nego sto će Apostol naroda završiti u okovima. Tako Sv. Pavao u Drugoj Poslanici Timoteju piše: „Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je koristan za služenje“.
Nakon toga se trag evanđeliste gubi. Predaja ga spominje kao propovjednika u Rimu i Aleksandriji Egipatskoj, gdje ga je 68. zatekao žestok Neronov progon.
O smrti Sv. Marka postoje dvije verzije: jedna spominje kako je preminuo u postelji, a druga kako je podnio mučeništvo na sam Uskrs. Ova druga verzija prevladava u kršćanskoj tradiciji te se tako spominje kako su ga divljački vukli dugim putem do mjesta mučeništva, te je iza sebe ostavio krvavi trag.
Nakon što su ga ubili, krvnici su pokušali spaliti njegovo tijelo, ali ih je u tom naumu spriječila žestoka oluja, omogućivši tako kršćanima uzeti njegovo tijelo i dostojno ga sahraniti. Njegovi posmrtni ostatci tamo su ostali sve do dana kada su dvojica venecijskih trgovaca uspjela kradomice uzeti ih te, vješto prevarivši muslimanske carinike, prevesti u Veneciju, gdje su dostojno pohranjeni u raskošnoj bazilici. O stizanju Sv. Marka u Veneciju postoji i legenda, vrlo draga stanovnicima toga grada. Prema njoj je, on u Veneciju stigao živ, tijekom oluje, dok je iz Aleksandrije Egipatske putovao u Italiju. Nakon što je sretno pristao u ovaj grad, dočekao ga je Anđeo i pozdravio riječima: „Mir tebi Marko, moj evanđeliste“. Tako je Sv. Marko danas zaštitnik Venecije.
Ime Marko je latinskog porijekla te znači: „posvećen bogu Marsu, odnosno, rođen u ožujku – martu“.
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji župe Gradačac, Ilijaš, Plehan i Potočani su posvećene ovom svetcu.
T.M.I., KT
www.nedjelja.ba
