Petar Damiani rođen je 1007. u Raveni (Italija) kao posljednji od brojne djece. O njegovu se obrazovanju skrbio stariji brat Damjan – čije je ime Petar naknadno dodao svomu u znak zahvalnosti.
Unatoč mnogim poteškoćama koje su pratile brojnu i siromašnu obitelj kao mladić je uspio poći na studij – prvo u rodnom gradu, a potom u Faeinzi i Parmi. Kada je završio školovanje kratko je izučavao elokvenciju i govorništvo.
Godine 1035. u želji za samoćom, razmatranjem i molitvom povukao se u jedan samostan na granici Umbrije.
To vrijeme bilo je teško vrijeme za Crkvu u koju su se uvukle simonija i nemoralnost velikog dijela klera koji je rado i često kršio obavezu celibata. No, ipak je bilo svećenika i redovnika koji su tome kanili stati u kraj i započeti novo razdoblje evanđeoske čistoće. Među njima se ubrajao i biskup Ravene koji je Petra izvukao iz samostanskog mira.
Damiani je toliko uspješno djelovao u Raveni da ga je sam Papa pozvao da zajedno s njim organizira reformu Crkve i ishodi izmirenje s carstvom.
Tako je poslan u „mirovni pohod“ u Milano u kojemu je vladala pobuna krivovjeraca, a potom u Cluny kako bi podržao prava tamošnjih opata te nakon toga u Firencu, Francoforte, Montecassino… Njegova sposobnost posredovanja bila je tolika da je gotovo uvijek postizao svoj cilj.
Najbolje od sebe je dao dok se nalazio uz bok s papom Grgurom VII. Ova dvojica velikih i plemenitih Crkvenih velikodostojnika, ujedinjeni željom podariti Crkvi novo, posve evanđeosko lice, upustili su se s nevjerojatnom odvažnošću u reformaciju Crkve i tako okončali dugu i zamornu „borbu za položaje“ kao jedan od najproblematičnijih vidova simonije (car si je bio prisvojio pravo imenovanja biskupa i opata). Štoviše, pogođen odlukom pape Grgura VII. o ekskomunikaciji, car Henrik IV. došao je u Italiju te se u pokorničkoj odjeći Papi bacio pod noge i molio za oprost.
Papa je nagradio revnost i plodnu mirotvornu djelatnost Petra Damianija te ga prvo proglasio biskupom Ostie, a potom kardinalom. Ali za ovog čovjeka to su bile tek počasne titule jer čim mu se prilika ukazala, kao običan monah se vratio u mir svog samostana. No, uvijek je bio spreman ponovno ga napustiti ako bi ga poslušnost i dobrobit Crkve zvale na neko drugo mjesto.
Iako je već bio star, bio je poslan pomiriti jedan težak sukob u rodnome gradu. Naime, sukob su bili započeli sljedbenici protupape, koji su u Raveni bili veoma brojni. I taj problem je riješio i sretno se vraćao kući kada ga u veljači 1072. u Faenzi zadesila smrt.
Budući da je u miru spokojnog samostana napisao brojne i vrijedne tekstove iz područja teologije i askeze, papa Leon XII. 1828. proglasio ga je Crkvenim naučiteljem.
KT
www.nedjelja.ba
