Među svecima, povrh svetosti obdarenima izvanrednim Božjim darovima, ističe se franjevac konventualac Sv. Josip Kupertinski.
Sv. Josip rodio se na jugu Italije, 17. lipnja 1603., u gradiću Copertino. Više je puta kucao na vrata različitih samostana, ali su ga odbijali smatrajući ga nedoučenim. U međuvremenu nije bio lijen nego se prihvaćao svakoga posla. Napokon su ga, 1626., prihvatili franjevci konventualci.
Silno je želio postati svećenikom, ali je u studiju, uz sav mar, teško napredovao; zaređen je 1628. Unatoč tome, proslavio se i kao dobar savjetnik i birani ispovjednik, čak i nekih znamenitih ljudi svojega vremena. Bio je veliki pokornik i molitelj, a i u najtežim prilikama života djetinje poslušan redovnik. Bog ga je odlikovao čestim, rekli bismo, prečestim izvanrednim darovima, osobito ushitima i darom lebdenja. Zvali su ga „leteći svetac“.
Dosta je bilo da čuje neki sveti stih, ili da se zagleda u svetohranište, ili u koji sveti lik, i uslijedio je „najprije usklik, zatim let – nekoliko centimetara ili više metara nad zemljom – ili jednostavno sabranost s gubitkom vanjskih osjetila“.
Takvi su izvanredni darovi Božji znak da postoji drugi svijet, Božja transcendencija, onostranost. U isto vrijeme pokazuju silnu čežnju čovjekovu za Bogom te očituju kolika li je privlačna snaga Božjega bića. Pitali su jednom Josipa što sveci vide u takvom stanju. On je odgovorio u trećem licu: „Nalaze se usred velike dvorane lijepih i novih stvari, i u njoj jednim pogledom vide kao u sjajnom zrcalu sliku svih stvari, svih zbiljnosti“.
Jednom su na Veliki četvrtak franjevci obavljali klanjanje pred Presvetim; oltar je bio pun cvijeća i gorućih svijeća. Uto je ušao Josip kako bi im se pridružio kada je tek što je pogledao tabernakul, poleti iznad svih prema njemu i u zanosu ga obgrlio, sa svim cvijećem i svijećama. I tako je ostao dok mu poglavar pod poslušnost nije naredio da siđe. Nije čudo da su poglavari odlučili da Josip ne prisustvuje zajedničkim molitvenim i drugim samostanskim činima kako ne bi „ometao“ redovnike. Jednom se tako uzdigao i ostao lebdeći pred samim papom Urbanom VIII. On je inače naredio stroga pravila u pogledu proglašavanja svetih, ali je tada rekao da će, bude li živ, osobno posvjedočiti za Josipa.
Dakako, sa svih su strana navaljivali ne samo znatiželjnici, nego i ljudi, veliki i mali, željni vjerskoga ohrabrenja i savjeta. Josip ih se, uz svu povučenost, nije mogao otresti. Zvao ih je „živi križevi“. U svemu tomu, on nipošto nije bio neka ekstravagantna osoba, željna senzacija. Naprotiv, želio je biti običan franjevac, svećenik, vršeći svoje svagdanje dužnosti. Uz to je bio i veliki pokornik. A zbog svojih se izvanrednih darova morao nerijetko podložiti i teškim zabranama, neugodnim izoliranjima i strogim provjerama, što je on sve svetački strpljivo podnosio.
Umro je u Osimu, 17. rujna 1663. Proces za ispitivanje Josipove svetosti najstrože je vodio glasoviti pravnik Prosper Lambertini koji će kao papa Benedikt XIV., 24. veljače 1753., potpisati dekret o Josipovoj beatifikaciji. Svetim ga je proglasio Klement XIII., 16. srpnja 1857.
Štuje se kao zaštitnik studenata i učenika. Ime mu je hebrejskog porijekla i znači Bog pridružuje.
J.P., KT
www.nedjelja.ba
