Svetac dana – 17.02. – Sedam svetih utemeljitelja Reda slugu Blažene Djevice Marije

Jedan od najstarijih i najzaslužnijih redova u Crkvi, sluge Marijine, imao je za utemeljitelje sedmoricu gospode iz visokih slojeva Firence, po zanimanju trgovaca, koji su jednog dana, potaknuti ponovo otkrivenom pobožnošću prema Majci Božjoj, svoj dotad raskošan život i unosan posao zamijenili životom u siromaštvu i molitvi, želeći tako častiti Presvetu Djevicu te od Nje – za sebe i sve koji ih budu slijedili – isprositi nebrojene duhovne milosti, kojih je ona Posrednica.

Bili su to: Bonfiglio Monaldi, Manetto dell’Antella, Giovnni di Buonagiunta, Bartolomeo degli Amidei, Ricoverino degli Uguccioni, Gherardino di Sostegno i Alessio Falconieri. Pripadali su ujedno i skupini „lauda“ – pobožnika koji su se okupljali pred slikom naslikanom na gradskim zidinama, kako bi pjevali: „hvale Majci Božjoj“.

Jednoga dana, 15. kolovoza 1233., slika pred kojom su pjevali oživjela je te im se ukazala Gospa, lica preplavljena žalošću radi bratoubilačke mržnje, koja je već gotovo 20 godina međusobno suprotstavljala različite frakcije u gradu, sijući sukobe i smrt. To viđenje potreslo je ovu sedmoricu mladića pa su, nakon što su prvo sami odbacili oružje, odlučili založiti se za povratak mira u Firencu.

I tako su se svi zajedno povukli u šume gore Senario, na kakvih dvadesetak kilometara od Firence, kako bi ondje vodili pustinjački život. Odande bi silazili u grad nagovarati stanovnike neka napuste put mržnje i nasilja kako bi u miru ponovo otkrili radost bratstva. Sedomorica su mladića svoju zajednicu nazvala Družbom Gospe Žalosne, posve uvjereni kako će nakon njihove smrti nestati. No stvari su tekle drugačije. Pridružili su im se i drugi mladi, oduševljeni njihovim postupkom i porukom. I tako se broj pustinjak s gore Senario, što ih je puk nazvao „slugama Marijinim“, do te mjere umnožio te je valjalo sastaviti pravilo života i odrediti zajednički habit. Za Pravilo su odabrali ono od augustinaca, sličan dominikanskome, samo u crnoj verziji.

S vremenom je pobožnost prema Gospi Žalosnoj ustupila mjesto onoj prema Gospi od Navještenja. To se dogodilo kada je jedan nepoznati, ali vješti slikar, na zidu kapelice kod Cafaggia, gdje su se naša sedmorica često okupljala na molitvu, naslikao lik Gospe o Navještanja, čije je lice bilo neobično blago i vjerodostojno do te mjere da stanovnici stali vjerovati kako ga je naslikao sam anđeo, pristigao u pomoć nevoljenome slikaru koji, uza svu vještinu, nije uspijevao predočiti lice Majke Božje. Ta je kapelica kasnije pretvorena u svetište Presvete Gospe od Navještenja u Firenci te još i danas predstavlja značajan spomenik, kako umjetnosti tako i pobožnosti. Sedmorica su utemeljitelja tako živjeli u samotištu na gori Senario, zajedno se posvećujući te crpeći svjetlo i snagu iz topline marijanske pobožnosti.

Nakon smrti koja ih je, jednog po jednog, pogodila u različitoj dobi, pokopani su zajedno: Giovanni di Buonagiunta umro je prvi 1257. u 50-toj godini, a najstariji, Alessio Falconieri doživio je čak 110 godina te je preminuo 17. veljače 1310.

Red slugu Marijinih prošao je različite događaje te je morao pričekati nekoliko godina, dok 1304. nije od Benedikta XI. Dobio konačno odobrenje. Međutim, krajem XIII. stoljeća sluge Marijine bili su se već proširili na talijanske pokrajine Umbriju i Emiliu Romagnu, što je bio tek početak puta koji će ih odvesti daleko, vrlo daleko.

J.Vr.,KT