SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C: Molitva izgrađuje molitelja

(1 Iv 4,7-16; Iv 11,19-27 ili Lk 10,38-42)

U prvom čitanju svjedočimo razgovoru Boga i Abrahama. Imajući povjerenja u Božju pravednost, Abraham se zauzima za nevine u gradu Sodomi.

Piše: Kristijan Gerbic, Katolički tjednik

Bila bi velika nepravda da Bog svoju pravednost pokazuje žrtvujući pravedne. Zato On prihvaća Abrahamovo zastupničko zauzimanje za pravedne i s njim razgovara kao s ravnopravnim partnerom.

U drugom čitanju pratimo Sv. Pavla. On piše zajednici u Kolosu podsjećajući ih da su krštenjem urasli u Krista i da ih čeka sigurno uskrsnuće od mrtvih ako su u Njemu suuskrsli vjerom u snagu Boga. Krštenje znači sudjelovati na Kristovoj sudbini, znači promjenu života i odricanje od grijeha.

Evanđelje donosi prikaz o poučavanju molitve Očenaš. Nazivati Boga Ocem uvodi nas u duboki odnos s Njim, ali i s drugim ljudima. Bog prestaje biti daleki Bog i otkriva se Ocem bliskim i zauzetim za svoju djecu, a ljudi međusobno postaju braća i sestre, postaju jedni drugima bližnji. Učinci, ali i hitnost, molitve ovise o ovom odnosu s Bogom. On preko nas treba očitovati svoje sveto Ime. Njegovo kraljevstvo ljubavi i pravednosti, započeto u Kristu, posljedica je tog očitovanja. Molitva prepoznaje opraštanje grijeha, kao i poteškoće kojima smo izloženi mnogim napastima, koje su prepreke u nasljedovanju Krista.

Molitelj bez stida

Nakon što je učenike poučio molitvi, Isus govori o učincima molitve, o potrebi ustrajnosti u molitvi, ali i o Onomu kojemu je molitva upućena. Neobična je pri tome slika koju koristi da bi usporedio odnos molitelja i Boga koji uslišava molitvu, te vrijednosti ustrajavanja u traženju. Ljudi onoga vremena imali su običaj, ne samo primiti putnika, nego mu pripraviti i jelo. To im je činilo veliku čast. Ta tradicija gostoprimstva bila je veoma jaka i, kao što vidimo iz Isusova primjera, „natjerala“ je domaćina da zaboravi na stid i neugodu, te da u gluho doba pokuca susjedu na vrata moleći za posudbu. Ali ni tu nije kraj. Želja ugoditi gostu ide još i dalje jer unatoč odbijanju domaćin ustrajava u molbi i gotovo prisiljava susjeda da mu ispuni potrebu, usliši molbu. O, kako malo razmišljamo o ovoj slici Boga. Čini se gotovo nemogućim da svojom upornošću možemo Boga „natjerati“ da nam usliši molitvu. Na tu dobru bezočnost, na to poželjno pomanjkanje finoće i sami smo pozvani kada u molitvi tražimo milosti i darove za braću i sestre u njihovim potrebama. Gospodin voli ustrajna molitelja. No, to nije stoga što nam želi otežati sve pa tako i molitvu, nego stoga što ustrajnost pomaže onomu koji moli da se izgradi u strpljivosti i pouzdanju u Božju providnost. Olako uslišana molitva nema vrijednosti za onoga koji moli. Čovjek je biće zaborava, vrlo brzo takvu, „olako“, uslišanu molitvu i milosti koje su je pratile zaboravlja. Ništa mu od toga ne ostaje da bi s tim iskustvom mogao rasti, da bi mu to iskustvo koristilo u budućnosti.

Nestalni i bojažljivi

Nasuprot tomu, u molitvi smo često nestalni i bojažljivi. Potpuno različiti od Abrahama ili ovog domaćina. Zašto je tomu tako? Isusovim sklapanjem Novoga saveza u njegovoj Krvi i našim krštenjem postali smo djeca Božja. Zalog naše krivnje Bog je pribio na drvo, na križ, i tako „izbrisao zadužnicu“,krivnju grijeha, koja nam se protivila i priječila put k Bogu. Sve su pretpostavke tu da bez straha možemo prihvatiti Boga Ocem. Pa ipak, naš je odnos prema Njemu, upravo kao i molitva, bojažljiv. On može biti otvoren i izravan kao u Isusa iz Nazareta ili Abrahama samo ako imamo čistu savjest i srce ispražnjeno od svega stvorenoga. Čovjek nemirne savjesti i podijeljena srca ne može biti uporan molitelj niti za sebe niti za druge. Takav čovjek nema iskustvo uslišane molitve.

Tko traži, nalazi…

Mnoštvo je primjera uslišane molitve u Svetome pismu. Mnoga i velika čuda često su pratila uslišanje tih molitava. Postoji jedna lakoća, koja se opaža, kad se čitaju ulomci o uslišanim molitvama. Lakoća koja kao da želi pokazati kako čovjeku u komunikaciji s Bogom ne stoji teškoća ili zapreka da bude uslišan. Ponekad ta lakoća uslišane molitve zna i iritirati jer svi, vjerujem, imamo iskustvo težine u molitvi, ali i bojažljivosti te nenalaženja onoga što smo tražili. „Ištite i dat će vam se… tražite i naći ćete… kucajte i otvorit će vam se…“Dajući primjer dobrog oca koji odgovara na potrebe svoga sina kada ga zaište za jelo, Isus kaže da: „kad ga sin zaište za ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati?“ A na kraju dodaje: „Koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ Što nam ovo govori? Isus uspoređuje Duha Svetoga s hranom. On je onaj koji je nužan za čovjekov život. Sve što čovjek moli, bilo za sebe, bilo za druge, sve se svodi samo na jedno – molba da budemo obdareni Duhom Svetim. Tko ište, tko traži, tko kuca, taj prima, nalazi i njemu se otvara, ali ne bilo što, nego ono, tj. Onaj u kojemu su ispunjene sve naše molitve i želje. Ištite najprije Božje kraljevstvo i sve će vam se nadodati, tj. ištite Duha Svetoga i sve što ste tražili, iskali, sve što vam za život treba, dobili ste. Bez Duha Svetoga gubimo se u vlastitim željama, nepotrebnim zamaranjima, nutarnjim tjeskobama, sukobima i lošim odnosima s drugima, iracionalnim željama i planovima, štetnim i grješnim ambicijama. Naprotiv, onaj tko je ispunjen Duhom Svetim, ima uređen život i oslobođen je tereta neispunjene i promašene egzistencije.

„Dat će vam se“

Ako si roditelj i svoje dijete ne naučiš moliti, ako mu primjerom ne pokažeš, umjesto Duha Svetoga „daješ“ mu zmiju, štipavca, kamen.

Čime opisati radost Vječnog Oca koji nas sve želi vidjeti u svome domu. U toj radosti poučio nas je molitvi i obećao unaprijed ispunjenje – „dat će vam se“.Nad ovim evanđeoskim ulomkom trebamo ozbiljno zastati i razmotriti ga jer nam on govori da se nebesko kraljevstvo daje upornima, a ne lijenima i malovjernima. Tražimo Duha Svetoga, ištimo ga i kucajmo mu na vrata sve dok ne otvori… Vjeran je On. I prije nego ga nađemo, već nam je prvi krenuo ususret.

www.nedjelja.ba