SARAJEVO: Predstavljena knjiga „Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca“

U organizaciji Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu u utorak, 20. veljače 2018. u Dvorani Pavla VI. upriličeno je predstavljanje knjige “Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca”, postulatora kauze i autora mons. dr. sc. Juraja Batelje. Na predstavljanju, među brojnim svećenicima, časnim sestrama, bogoslovima i drugim osobama, nazočni su bili: kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski; mons. Luigi Pezzuto, apostolski nuncij u BiH; mons. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski i mons. Marko Semren, pomoćni biskup banjolučki.

Pozdrav i dobrodošlicu svima poželio je preč. Josip Knežević, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, a program je moderirao bogoslov Dražen Skenderović, generalni duktor.

U prigodnom izlaganju biskup Perić naglasio je da su „novi komunistički vlastodršci“ 1945. godine, u namjeri da „obezglave i rasprše vjerničko stado u svojoj totalitarnoj despotovini koju su nazvali ’narodnom republikom'“, „navalili na biskupsku hijerarhiju, na pastire“ te se osvrnuo na sudbinu nekih biskupa u tom vremenu. Spomenuo je vrhbosanskog nadbiskupa Ivana Šarića koji se u svibnju 1945. povukao iz Sarajeva u Zagreb, a iz Zagreba u Austriju, gdje je bio suzareditelj biskupa Antona Köstnera u Celovcu za biskupiju Gurk, 5. kolovoza 1945. Spomenuo je da je nakon dvije godine prešao u Švicarsku, gdje mu se tajnik vlč. Anto Zec-Bašadur, 1948., utopio, te se u prosincu te godine preselio u Španjolsku ostajući vrhbosanskim nadbiskupom do smrti, 16. srpnja 1960. Podsjetio je da se u emigraciju povukao i biskup Jozo Garić iz Banje Luke, najprije u Zagreb na liječenje, a onda u općem povlačenju vojske i civila u svibnju 1945. otišao je u Celovac a potom u Graz, gdje je preminuo 30. lipnja 1946. Spomenuvši biskupa Josipa Carevića kazao je da se u nerazjašnjenim okolnostima još 9. veljače 1940. podnio ostavku Svetoj Stolici i stavio se nadbiskupu Stepincu na pastoralno raspolaganje,  te da je živio u župi Strmec u Hrvatskom Zagorju, odakle su ga partizani izvukli i u noći na 10. svibnja 1945. u nekom zagorskom mjestu ubili. Kazao je da mu se ni za grob ne zna. Antun Akšamović, đakovački biskup, kako je istaknuo biskup Perić, nakon apostolske vizitacije u biskupiji na Papinu sugestiju zamolio je umirovljenje 29. ožujka 1940. Sveta ga je Stolica djelomično umirovila, tj. svela na upravitelja s naslovom biskupa augustopoljskoga i s jurisdikcijom kapitularnog vikara. Dodao je da on nalazi oportunistički modus vivendi s novom komunističkom vlašću te da nakon što mu je povjerena i Baranja, traži 1950. pomoćnoga biskupa kao i da je imenovan je Stjepan Bäuerlein 27. svibnja 1951. kao pomoćni s jurisdikcijom rezidencijalnoga biskupa, a biskupu Akšamoviću ostaje naslov „apostolskog administratora“ do smrti, 1959. Biskup Perić podsjetio je da je na poprištu u BiH tih godina ostao samo biskup Petar Čule, koji će, kako je kazao, u travnju 1948. biti uhićen i u srpnju iste godine osuđen na 11 i pol godina zeničke robije. „Tako je cijela BiH ostala devet godina bez rezidencijalnih biskupa sve dok se biskup Čule nije vratio iz zatvora, 1957.“.

Biskup Perić potom je progovorio o blaženom Stepincu ističući da su, okomivši se na njega, „komunistički bezbošci i mrzitelji vjere i Crkve“ u crkvenoj hijerarhiji birali središnju osobu toga episkopata. Osvrnuo se na razdoblje nedugo nakon obdukcije Kardinalovog tijela tijekom kojeg je njegovo srce sačuvano dobrotom liječnika, ali uplitanjem suradnika UDBA-e potom spaljeno, čime je propala svaka mogućnost da bude izloženo u katedrali kao jedinstvena Stepinčeva relikvija. Kazao je da je komunistima Stepinac bio „opasniji mrtav negoli živ“, ponovivši zaključak postulatora mons. Batelje, zabilježen u knjizi, prema kojem uopće nije bilo pokušaja konzervacije tijela jer je u procesu „balzamiranja“ cijelo tijelo praktično uništeno, o čemu svjedoči ekshumacija 1993. godine. Progovorivši o uzroku smrti kardinala Stepinca i o njegovom proglašenju mučenikom, biskup Perić je podsjetio da je Kemijski institut sudske medicine Sveučilišta „La Sapienza“ u Rimu, 22. lipnja 1993. konstatirao da su u Stepinčevim kostima, nakon njihove ekshumacije, pronađeni toksični sastojci kadmija, kroma, olova, arsena i antimona, ali da se ne može tvrditi da je trovanje kadmijem, antimonom itd. bilo isključiv uzrok Kardinalove smrti, te da bi zbog trovanja bio proglašen mučenikom, „jer su se kroz 14 godina zatvora i zatočeništva u njegov organizam slijevali i drugi uzročnici: stresovi, promjene u organizmu, zalegle bolesti koje se pojave u povoljnim prilikama“. Konstatirao je stoga da je Stepinac proglašen mučenikom jer je o njemu bio solidan i raširen glas svetosti, „spontan, ne umjetno ili spretno izazvan, potekao od čestitih i ozbiljnih osoba, trajan, iz dana u dan povećavan i nazočan u sadašnjem vremenu kod većega dijela naroda“. Također, kazao je da su njegovi neprijatelji pokazali mržnju prema vjeri – odium fidei u „herojskom stupnju“, a da je Stepinac pokazao u herojskom stupnju prihvaćanje mučeništva – acceptatio martyrii, tj. raspoloženje dispositio, prepaćenje – perpessio ili podnošenje – tolerantia tih nevolja. „A ta Kardinalova tolerantia – podnošenje nije bilo samo početničko, pa u času smrti razvijeno, nego je bilo trajno ili habitualno“, zaključio je biskup Perić.

Nazočnima se obratio i autor mons. Batelja koji je istaknuo veliku ljubav blaženog Alojzija Stepinca prema Crkvi i ljudima u Bosni i Hercegovini. Uz prigodnu multimedijalnu prezentaciju pojasnio je brojne fotografija iz života i djelovanja kardinala Stepinca koji je pohodio brojna mjesta i župe u Bosni i Hercegovini. Posebno se osvrnuo na vrijeme suđenja kardinala Stepincu prikazujući brojne dokumente koje su komunističke vlasti zabranile da se donesu na suđenje. Pokazao je i fotografije smrtnih ostataka blaženog Alojzija koji su pohranjeni u zagrebačku katedralu kamo dolaze brojni štovatelji. Istaknuo je da je ovu knjigu „sazdao od dokumenata, najčešće udbaških, koje treba provjeriti na mnogim stranama, nisu svi pouzdani“.

Na kraju predstavljanja nuncij Pezzuto kazao je da „nas večerašnje naše okupljanje i sama knjiga žele sabrati oko pojma mučeništva“. Istaknuo je da blaženi Alojzije nije bio samo mučenik u fizičkom smislu tako što su mu dozirali teške metale, nego puno više: „njegovo trpljenje kao pastira Crkve i voditelja Božjeg naroda“. Spomenuo je i da u mučeništvo spada kad osoba ne može imati kontakt s osobama koje su povjerene njihovoj duhovnoj skrbi. „Za mene je večeras vrlo lako povezati to klasično poimanje mučeništva s aktualnim stanjem Katoličke Crkve na Balkanu. U prošlim vremenima Crkva je prolazila kroz jedno sustavno mučeništvo. Ali mučeništvo u tom smislu, kakvo je ova Crkva iskusila, na Balkanu nije završeno. Zbog toga sam, evo nekako, sklon ustvrditi povezanost između mučeništva koje je Crkva ovdje doživljavala u svojoj povijesti s onim mučeništvom koje danas proživljava na Balkanu“, rekao je nuncij Pezzuto te iznio osobno svjedočanstvo.

„Ova moja sklonost promatranja mučeništva na ovim stranama kroz nedavnu prošlost i danas imala je odjek i u mojoj formaciji. Kad sam kao šesnaestogodišnji dječak ušao u sjemenište, prispio mi je u ruke jedan Stepinčev životopis. Eto, otuda moja spoznaja o Crkvi na Balkanu kao mučeničkoj Crkvi. S tih šesnaest godina nisam mogao ni sanjati da bi mogao postati nuncij u toj mučeničkoj Crkvi na Balkanu. Sada, nakon ovog osobnog iskustva, želio bih reći poruku vama, članovima te progonjene Crkve na Balkanu. Dakle, mučenici koje ste imali kroz povijest, ne samo Stepinac nego i drugi na različitim položajima… Vi, mi, moramo nastaviti tu plemenitu tradiciju koju smo baštinili od tih svetih mučenika. To vrijedi ponajprije za vas koji potječete iz ovog područja, ali i vrijedi za nas koji dolazimo izvana“, kazao je nuncij Pezzuto ističući da trebaju „poštivati tu plemenitu baštinu koja nam je ovdje predana i življena od svetih mučenika“. „Dakle, hrabro Crkvo u Bosni i Hercegovini! Osjetite da u vašim žilama kola krv mučeništva! Ta snaga ne dolazi od nas samih, od mene, od tebe, od ovoga i od onoga… nego dolazi odozgor, od Boga i tako neka bude“, zaključio je nuncij Pezzuto.

Kardinal Puljić u zaključnoj riječi zahvalio je predstavljačima i svima nazočnima. „Nikad neću zaboraviti trenutak proglašenja blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici kada je sveti Papa rekao da je blaženi Alojzije nama kompas“, kazao je kardinal Puljić dodajući da je kao dijete 1953. godine, kada je nadbiskup Stepinac proglašen kardinalom, doživio u školi šikaniranje pa ga je otac tješio riječima da to mora izdržati. „I zaista je bio kompas. Kad god sam dolazio u Zagreb, njemu sam na grob išao jer sam se zavjetovao da moram tog čovjeka upoznati“, rekao je kardinal Puljić napominjući da je u sjemenišnim danima došao do informacija o kardinalu Stepincu o čemu je poslije govorio obavljajući službu duhovnika. „Ono čemu se i danas osobno divim jest njegovo dostojanstvo. Ponižen, popljuvan, slagan… a on, dostojanstveno stoji, ne da se zbuniti jer ima pouzdanja u Boga, ima čistu savjest i stoji pobjedonosno. Ta slika njegova meni je silno ohrabrenje kad trebam nešto izdržati. Htio bih to prenijeti na vas. Svi ćete vi proživjeti te trenutke, kad nekako moraš biti ponižen, neshvaćen, a opet sačuvati onu savjest i pouzdanje u Boga. On je takav divan kompas svima nama! I zato, hvala vam, svima vama za ovo predstavljanje i za približavanje i upoznavanje bl. Alojzija o kome sam također nedavno, u petak, s Papom razgovarao. Očekujemo kanonizaciju“, kazao je kardinal Puljić.

Glazbene točke izvodila je operna pjevačica Katarina Kikić uz klavirsku pratnju Daria Vučića.