U povijesnom hodu Crkve u Hrvata bit će zabilježeno da je 2018. – godina jubileja sluge Božjega Josipa Stadlera: 175 ljeta od rođenja, 150 od svećeničkog ređenja i 100 od preminuća. U tom povodu, razgovaramo s vrhovnom glavaricom Družbe sestara Služavki Maloga Isusa s. Marijom Banić.
Časna Majka s. Marija Banić rođena je 7. rujna 1956. u Donjem Docu od oca Gojka i majke Nevenke, kao treće od šestero djece, u vjerničkoj obitelji koja je neprekidno kroz 300 godina davala svećenika. Tako i s. Marija ima brata svećenika – don Ivana i prvog rođaka don Jakoslava. Nakon osnovne škole, koju je pohađala u rodnom mjestu, stupila je u Družbu sestara Služavki Maloga Isusa. U Omišu je završila opću gimnaziju te otišla u novicijat u Dubrovnik i 6. siječnja 1978. položila prve zavjete. Zatim je godinu dana radila u staračkom domu u Meratama u Italiji, a potom otišla na studij pedagogije zvanja na UPS-u gdje je postigla licencijat. Doživotne zavjete položila je 29. siječnja 1984. Po povratku iz Rima radila je kao odgojiteljica najprije kandidatica, a zatim novakinja. Godine 1988. otišla je u misije u Ruandu gdje ostaje do 1994. kada se zbog ratnih strahota morala vratiti u domovinu. Po povratku ponovno je bila odgajateljica. Također, bila je savjetnica i zamjenica s. provincijalke u provincijalnoj upravi Splitske provincije, potom savjetnica u generalnoj upravi, a od ovog ljeta obnaša dužnost vrhovne glavarice.
Poštovana s. Marija, ova 2018. jest godina jubileja sluge Božjega Josipa Stadlera: 175 ljeta od rođenja, 150 od svećeničkog ređenja i 100 od preminuća. Koji je zapravo smisao obilježavanja ovih obljetnica?
Smisao obilježavanja ovih Stadlerovih obljetnica prvenstveno je zahvala Bogu za dar života i poslanja sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. Zahvala Gospodinu koji ga je milosno i providonosno vodio svojom očinskom rukom od najranijeg djetinjstva do prelaska u nebesko kraljevstvo gdje ga je primio kao dobrog i vjernog slugu. Obdaren od Gospodina naravnim i milosnim darovima, nadbiskup Stadler se potpuno predao u ruke Božje i spremno prihvatio djelo služenja u Crkvi, osobito prema bližnjima, onim najmanjima, najpotrebnijima. Otvoren poticajima Duha i prosvijetljen njegovom milošću, kao svećenik i nadbiskup očima vjere prepoznavao je znakove vremena u kojem je živio, te je spremno odgovorio na potrebe Crkve. Pretočio je evanđelje u svagdanji život živeći za izgradnju povjerene mu nadbiskupije i dobro dragog mu puka. Bio je dar neba Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Crkvi u Hrvata i općoj Crkvi.
Ove obljetnice su ujedno prigoda za još bolje upoznavanje Stadlerove duhovne veličine i življene svetosti, te poticaj da budemo istinski nasljedovatelji života i djela Božjeg ugodnika sluge Božjeg nadbiskupa Josipa Stadlera, a isto tako da se preispitamo koliko smo kao nasljednici njegove duhovne baštine vjerni idealima koje je on živio i životom svjedočio.
Često se tužimo kako su današnja vremena teška. No, životni put nadbiskupa Stadlera ispunjen je i u doslovnom i u prenesenom značenju: „krvlju i znojem“ te siromaštvom. Možemo li komparacijom izvući neke pouke za danas?
Današnje vrijeme jest teško, bremenito, zamršeno i puno izazova. Na to utječu vanjske i nutarnje, domovinske i svjetske prilike i okolnosti. Stara je istina: Svako vrijeme ima svoje breme. Bilo je teško u Stadlerovo vrijeme, u kontekstu onog vremena, ali i današnje vrijeme ima svoje teškoće. Jedno je bitno i nepromjenjivo, a to je da nam je Bog na prvom mjestu, kao što je bio sluzi Božjem nadbiskupu Stadleru te da kao on s Bogom računamo i prema Njemu sve mjerimo. Važno je kao nadbiskup Stadler uočiti čas Božjeg pohođenja i s Božjom pomoću dati evanđeoski odgovor trenutku u kojem živimo živeći svaki trenutak na najbolji evanđeoski način, utiskujući mu Božji pečat.
Stadler je već u djetinjstvu naučio što je križ siromaštva, koliko trpe siromašni ljudi. Gospodin mu je zarana dao iskusiti bol, patnju i ostavljenost. Kad je imao deset godina, u istoj su mu godini umrli otac, majka i najstarija sestra. Ostalo je u obitelji šestero djece bez roditelja i bez igdje išta. Prodala im se i kućica. Brigu za siročad preuzele su plemenite brodske obitelji. Ovo životno iskustvo dat će pečat cijelom Stadlerovu životu. Ono će biti dovoljan i pravi razlog da njegov život bude djelotvorna ljubav, da mnogima bude sirotinjski otac i majka. Plan Božje providnosti preko njegovih skrbnika vodili su ga kroz školovanje, preko Požege i Zagreba do Rima gdje ga je zagrebački nadbiskup Haulik kao bogoslova poslao na studij teologije. U Rimu je zaređen za svećenika, te je postigao doktorat iz teologije i doktorat iz filozofije.
Stadler je došao u Sarajevo kao prvi vrhbosanski nadbiskup praznih ruku, ali je donio veliku dušu, čvrstu vjeru, pouzdanje u Boga i Majku Mariju, jedan neslomljiv značaj, vatren, jak, i jednu ljubav bez granica prema Bogu i bližnjemu. Iako je činio velika djela, patnja i siromaštvo Stadlera su pratili cijeli život. No, to mu nije bila zapreka da kao nadbiskup apostolskim žarom, čvrstom vjerom i oslonjenošću na Božju providnost razvija u Bosni razne djelatnosti: na vjerskom, duhovnom, prosvjetnom, kulturnom, nacionalnom i karitativnom planu, zauzimajući se za Božju stvar i dobro povjerenog mu puka.
Tijekom zadnjih ratnih stradanja u BiH je mnogo kuća i zdanja porušeno, uništeno, oteto, a puno ljudi pogođeno stradavanjem, protjerivanjem, otimanjem vlastitog doma i nasljeđa, siromaštvom, strahom, prazninom, bolešću, poniženo, bez dostojanstva i osnovnih ljudskih prava. Kao i u Stadlerovo vrijeme, i danas je na svima zadatak, osobito na crkvenim i društvenim vlastima, graditi i izgrađivati dobre, poštene i pravedne međuljudske odnose, boriti se za pravo i dostojanstvo svakog čovjeka na život, na dom i domovinu, na vjeru i uvjerenje, na kulturu i sva druga opća dobra. Svatko na svoj način i po mjeri koja mu je dana, na mjestu gdje živi i radi treba doprinositi pravednoj, poštenoj izgradnji društva. Svi vjernici trebaju zauzeto živjeti i svjedočiti svoju vjeru, nadu i ljubav. Potrebno je biti solidaran s potrebnima, zauzimati se za siromahe svake vrste, u prvom redu za rubne i obespravljene. Pred patnjom i križem koji svakoga prate treba izdržati, ostati neslomljiv, i po primjeru nadbiskupa Stadlera ostati ustrajan, strpljiv u trpljenju, i s Kristom nositi križ i svoje patnje sjedinjavati s Njegovim za izgradnju i posvećenje sebe osobno, nadbiskupije, Crkve i društva. Potrebno je ne odlaziti bez potrebe izvan svoje domovine. Valja ostati svoj na svome, biti uz Krista i s Kristom izgrađivati i posvećivati svoju domovinu, svoj narod, svoju baštinu. Tu gdje jesi, gdje živiš i djeluješ pozvan si promicati kulturu života od začeća do prirodnog svršetka, poštivati dostojanstvo svakog čovjeka i doprinositi boljitku svoje zemlje u svakom pogledu. Pastiri, svećenici, redovnici, redovnice i vjerni Božji puk moraju uz sve teškoće i nedaće biti optimistični, buditi nadu i vjeru u sebi i svojem puku, biti jedno srce i jedna duša, međusobno se pomagati i ohrabriti po uzoru na prvu kršćansku zajednicu. Naš vjernički život, kao i u Stadlerovo, tako i današnje vrijeme mora zračiti radošću i ljepotom življenja evanđelja i nasljedovanja Krista.
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju
www.ktabih.net
