Mr. mr. sc. Frane Vugdelija (1947.), klinički psiholog, psihoterapeut i docent u Zürichu i Bernu, rođen je u Otoku (Dalmatinskom) kod Sinja u Republici Hrvatskoj, a potječe iz seljačkoradničke obitelji i najstariji je od sedmero djece (šestero živih). U rodnome mjestu je pohađao osnovnu školu, a klasičnu gimnaziju u fratara u Sinju. Studij filozofije i teologije započinje u Makarskoj i Splitu, a krajem 1971. godine nastavlja studij na Sveučilištu u Fribourgu (Švicarska) gdje postiže svoj prvi magisterij. Na istom Sveučilištu nastavlja studij kliničke psihologije i žurnalistike, gdje postiže svoj drugi magisterij. U isto vrijeme studira teoriju glazbe i solo
pjevanje na Glazbenom konzervatoriju u Fribourgu. Kao psiholog i psihoterapeut radio je u raznim švicarskim institucijama. Petnaestak godina poglavito se bavio liječenjem bolesti ovisnosti (ovisnosti o alkoholu, drogama, nikotinu, lijekovima itd.). Od 1. svibnja 2005. pa sve do mirovine 1. svibnja 2013. voditelj je i terapeut u „Savjetovalištu za brak, obitelj i život na pitanja” pri Katoličkoj Crkvi kantona Berna. U isto vrijeme djeluje kao docent, super visor i odgojitelj budućih terapeuta iz bračne i obiteljske terapije na institutu IKP Zürich (Institut für körperzentrierte Psychotherapie), gdje i danas djeluje. Kao pokretač i voditelj klape „Chorus Croaticus” dobio je u veljači 2020. godine „Večernjakovu domovnicu” za promicanje hrvatske glazbe u iseljeništvu. Oženjen je sa suprugom Marom i roditelji su odraslog sina Luke. Posebno ističe kako mu je obitelj najvažnije i najljepše ostvarenje u životu.
Skoro 50 godina života i rada u Švicarskoj
Živa zajednica: Već dugi niz godina živite u Švicarskoj. Kako su Vas Vaši životni putovi odveli u tu zemlju?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Nadahnut mojim pokojnim rođakom fra Ignacijem Vugdelijom, koji je studirao u švicarskom Fribourgu, krajem 1971. godine odlučio sam nastaviti studij upravo na tamošnjem Sveučilištu. Posebno mi je bilo zanimljivo što sam mogao studirati na njemačkom i francuskom jeziku. Gledajući unatrag, moram priznati da je to bio dosta hrabar korak u mome životu.
Živa zajednica: Kako sada nakon dugogodišnjeg djelovanja u inozem- stvu gledate na to svoje životno razdoblje?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Krajem ove godine navršava se 50 godina moga života i rada u Švicarskoj. Počeci su bili naporni, teški i izazovni, jer nikoga u Švicarskoj tada nisam poznavao, a morao sam svoj studij i sam financirati. Tako da sam uz studij stalno radio. Trebalo mi je određeno vrijeme, da se „uhodam“, da „umirim nostaligiju“, da dobro naučim jezike, njemački i francuski, da se uključim u akademsku i društvenu zajednicu. Kasnije je sve išlo samo od sebe. Tako su se redali i uspjesi. Dakle: vrijedilo je!
Živa zajednica: Od početka ste povezani s hrvatskim katoličkim misijama u Švicarskoj, a i šire. Podsjetite na važnosti vjere u životu čovjeka, poglavito hrvatskog iseljenika?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Još sam za vrijeme studija na sv. misama u Fribourgu uz gitaru pjevao i predvodio pjevanje. Nakon dolaska u Bern (1985.) aktivno se uključujem u život hrvatske zajednice, odnosno Hrvatske katoličke misije. Tu dugi niz godina, između ostaloga, djelujem kao vodi- telj misijskog zbora, skupine mladih, učim djecu pjevanje i vjeronauk u kantonima Bern i Solothurn, a cijeli sam život hrvatski javni djelatnik izvan domovine. Još sam 1990. s prijateljima počeo promicati ideju povezivanja hrvatskih udruga u Europi i svijetu, a što bismo mogli nazvati idejnim začetkom onoga, što se počelo oblikovati osnivanjem Hrvatskoga svjetskog kongresa. Hrvatski čovjek je vjerski usmjeren. Vjera je psihoorganski temelj svakoga čovjeka. Bez vjere, ljudi općenito, a hrvatski iseljenici osobito su raznoliko izgubljeni, otuđeni. Izgubljeni su jer su bez vjere „ogoljeni”, osiromašeni, jer im nedostaje ona unutarnja nit koja je iznad njih, jer se ne hrane zajedništvom. Bez vjere postaju „bezlični”, otuđeni u tuđem svijetu. Jednom riječju: vjera je hrana za dušu i tijelo.
Živa zajednica: Godinama uspješ no djelujete kao terapeut. Koje je Vaše specifično terapeutsko područje?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Nakon studija u Fribourgu specializirao sam bihevioralnu terapiju, te bračnu i obiteljsku terapiju sistemičkog smjera, na temelju čega od Federacije švicarskih psihologa dobijam titulu „Fachpsychologe für Psychotherapie FSP”, stručnjaka iz psihoterapije, odnosno državnu diplomu iz psihoterapije. Osim toga sam specijalizirao i medijaciju, superviziju, psihološku hitnu pomoć, te kontinuirano pohađao radionice iz različitih terapeutskih metoda (hipnoza, psihodrama, gestalt, itd.).
Zdrava religioznost isključuje svako nasilje
Živa zajednica: Kako doprinijeti u današnjem svijetu razvoju zdrave religioznosti i njezinu otjecanju na očuvanje i širenje duševnog i tjelesnog zdravlja?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Ovo je jako važno pitanje, na koje nije lako dati jednoznačan odgovor. Stručnjaci i stručna istraživanja, ispitivanja o ovoj tematici ističu, kako je zdrav odnos prema sebi, prema bližnjemu, prema prirodi i Bogu, prema transcedetalnome svijetu, temelj zdrave religioznosti i istinske duhovnosti. To je u stvari živa, životna vjera po kojoj se živi. To struka naziva „intrisčina religioznost“, dakle ona religioznost koja se događa i živi iznutra. Ona obuhvaća horizontalno-vertikalnu dimenziju. Dakle, ono što se dobiva u odnosu s Božanstvom, prenosi se na ljude i okolinu kraj sebe. Ovakva religioznost razvija osobnost i pozitive strane jedne osobe, izgrađuje zdrave međuljudske odnose, zdravu zajednicu, zdravo društvo, u kojima svakome mora i može biti dobro, pomaže pri izgradnji i očuvanju duševnog i tjelesnog zdravlja. Osim toga zdrava religioznost isključuje svako nasilje, svaku prisilu i svaki fundamentalizam. Dokazano je da takozvana običajna, odnosno vanjska (ekstisična) religioznost ništa ne pomaže duševnome zdravlju.
Njegovanje hrvatske narodne glazbe u iseljeništvu
Živa zajednica: Gotovo ste cijeli svoj život povezani s glazbom, a na poseban način osnivanjem i vođenjem Muške klape „Chorus Croaticus“ iz Berna. Podsjetite kako je nastala klapa i koji je njezin razvojni put od početka do danas?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Od malih nogu se bavim pjevanjem. Moja pokojna majka je znala u šali reći, „dite moje, meni se čini da si ti piva i prije rođenja”. Nakon bavljenja klasikom (gregorijansko, crkveno pjevanje, Verdi, Puccini i dr.), osnivanjem „Hrvatskog okteta”, odnosno klape „Chorus Croaticus” 1987. godine, vratio sam se svojoj prvoj ljubavi, dalmatinskoj klapskoj pjesmi. Klapa je ponikla u okrilju Hrvatske katoličke misije Bern, ali se s vremenom osamostalila i djeluje kao samostalna glazbena formacija i udruga. Glavnina tadašnjih članova klape pjevala je u mješovitom misijskom zboru, kojim sam tada ravnao. Klapu smo osnovali ponajprije jer smo voljeli pjesmu i druženje na klapski način. Ali i iz inata. Naime, tada su našemu misionaru u Bernu fra Šimunu Šiti Ćoriću jugokomunističke vlasti u tadašnjoj državi oduzeli putovnicu, i neko se vrijeme nije mogao vratiti u Bern. S prijateljima sam tada odlučio napraviti „kontru”, i osnivanjem „Hrvatskog okteta” dali smo na znanje jugoudbašima da nas neće ušutkati i spriječiti u rodoljubnom djelovanju. „Chorus Croaticus“ je sebi postavio za cilj njegovanje i promicanje hrvatske glazbene baštine, nastojeći ju približiti Švicarcima i na taj način doprinijeti sto većem razumjevanju i prijateljstvu između Hrvata i Švicaraca. Posebno smo htjeli pružiti pozitivnu sliku o nama Hrvatima. Klapa „Chorus Croaticus“ ima repertoar koji je sazdan skoro isključivo od hrvatskih narodnih pjesama te skladbi hrvatskih autora. Tijekom svojeg dugogodišnjeg rada klapa je nastupila u svim djelovima Švicarske, a gostovali su i u drugim evropskim zemljama. Od početka djelovanja do danas klapa „Chorus Croaticus“ je imala više od 500 značajnijih nastupa i koncerta. Od 1993. do 1997. godine natjecali smo se na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Snimili smo četiri samostalna nosača zvuka, te sudjelovali u nekoliko zajedničkih glazbenih ostvarenja. Klapa je 2008. dobila „Večernjakovu domovnicu” u Bad Homburgu u Njemačkoj i tako prema glasovanju čitatelja izabrana za najpopularniju glazbenu skupinu u iseljeništvu. Početkom svake godine klapa „Chorus Croaticus“ organizira za svoje prijatelje Švicarce i Hrvate već tradicionalnu „Večer prijateljstva“, kada uz klapu nastupaju i drugi prijatelji glazbenici.
Nastupi i na festivalima zabavne glazbe
Živa zajednica: Okušali ste se i kao kantautor na festivalima zabav- ne glazbe, na kojima i sada uspješno nastupate. Recite nešto o tom svom iskustvu?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Moji solo nastupi na festivalima zabavne glazbe u Mostaru i Opuzenu nastali su iz suradnje s Valentinom Ćorićem. Snimio sam nekoliko njegovih pjesama te sam ih pjevao na spomenutim festivalima. Za te smo nastupe dobili nekoliko nagrada. U međuvremenu sam uspostavio kvalitetnu suradnju s maestrom Želimirom Škarponom te s još nekolicinom skladatelja u Hrvatskoj.
Živa zajednica: Koji su Vam planovi za budućnost?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Ostajem i nadalje u mojoj struci i na istitutu u Zürichu. Pored toga okupljam 3. generaciju pjevača u klapi i pripremam klapu „Chorus Croaticus“ za 35. obljetnicu iduće godine. Namjeravamo objelodaniti i monografiju o dosadašnjem radu klape. Nedavno smo u kolovozu na Čiovu snimili spot za pjesmu „Moja zvijezda sjajna“ (tekst: Adolf Polegubić – glazba: Valentin Ćorić – obrada: Tino Moštak), koju smo izveli na ovogodišnjim Melodijama hrvatskoga juga u Opuzenu, te ćemo snimku uskoro postaviti na internetu. Također smo u Splitu snimili i pjesmu „Pivaj klapo“ posvećenu klapi „Chorus Croaticus“ (tekst: Branka Duvnjak – glazba: Ivica Badurina – obrada: Leo Škaro), a koju ćemo ponuditi sljedeće godine na nekom od festivala u Hrvatskoj. Nadam se da ću i ja solo snimiti još nekoliko pjesama do kraja godine, te sve to objediniti u jednom nosaču zvuka (CD-u).
Živa zajednica: Vaša poruka za kraj?
Mr. mr. Frane Vugdelija: Nama u tuđini, u iseljeništvu, važno je čuvati vlastite korijene, identitet, kulturu, nasljeđe. To svakako treba prenositi na mlađe naraštaje. Zahvaljujući pjesmi, glazbi i mojoj struci, shvatio sam da je duševno, duhovno i tjelesno zdravlje, posebno obitelj, velika blagodat i Božji dar, koji treba njegovati, hraniti, obogaćivati. Stoga je važno da svaki pojedinac, svaka obitelj, posebno mi u iseljeništvu, pored svih mogućih obaveza, iznađemo što nam dobro čini, što nas obogaćuje, što nam dušu hrani i da to činimo, njegujemo. Nekima je to glazba, pjesma, molitva, meditacija, čitanje, pisanje, drugima sport itd. Važno je sve to pronaći te njegovati i u svemu stvoriti „ravnotežu“ u svagdanjem životu. Meni osobno obitelj i pjesma život znači.
Razgovarao: Adolf Polegubić
Živa zajednica, br. 9-10/2021.
