Hrvatski paradoks je u tome što su Hrvati jedan od europskih naroda s najstarijom državnošću, ali je suvremena Republika Hrvatska jedna od najmlađih država u suvremenoj Europi. Između daleke prošlosti i sadašnjosti tekla je vrlo burna povijest koju će Hrvati ponovno otkrivati, znanstveno precizirati i memorirati dok ih bude.
Srećko Matko Džaja rođen je 1935. u Gornjem Malovanu kraj Kupresa, Bosna i Hercegovina. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Postdiplomski studij iz teologije studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1971. doktorirao s temom o bosanskohercegovačkim katolicima na prijelazu iz 18. u 19. st. U razdoblju od 1965. do 1975. bio je docent, te profesor i rektor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Godine 1975. upisuje studij povijesti, političke filozofije i slavenske filologije na Sveučilištu Ludwig-Maximilian (Ludwig-Maximilians-Universität) u Münchenu, gdje je 1983. po drugi put doktorirao, ovoga puta s temom o bosanskohercegovačkom konfesionalizmu između 1463. i 1804. godine. Kao znanstveni suradnik Instituta za povijest Istočne i Jugoistočne Europe (Institut für Geschichte Osteuropas und Südosteuropas) i Instituta za Jugoistok (Südost-Institut) u Münchenu, 1980-ih i 1990-ih godina Džaja je temeljito istraživao povijest južnoslavenskog područja s glavnim interesom za Bosnu i Hercegovinu. Objavio je pet znanstvenih knjiga kojima je dao značajan doprinos historiografiji, obuhvativši sve povijesne epohe Bosne i Hercegovine, zatim jednu knjigu osobnih memoara, nekoliko kritičkih izdanja izvorā, te brojne znanstvene članke, eseje i recenzije po raznim stručnim i drugim časopisima.
Godine 2000. dr. Džaja je umirovljen, a 2002. godine izabran je za inozemnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Od 2024. godine živi u Pforzheimu.
Poštovani dr. Džaja, s obzirom na to da u Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda s različitim kulturološkim, religijskim i političkim identitetima i s različitim pogledima na njezinu prošlost, sadašnjost i budućnost, može li se odnosno smije li se uopće postaviti pitanje: Čija je Bosna i Hercegovina?
Čija je BiH? To je pitanje postavljeno u 19. st., kada je politički razvoj Hrvata i Srba dosegao stupanj nacionalnosti u modernom značenju pojma, a bh. muslimani stavljeni pred dilemu da se „opredijele za srpstvo ili hrvatstvo“. Ali muslimani, uz manje izuzetke među intelektualcima koji su srpstvo ili hrvatstvo prihvaćali kao političku identifikaciju, u većini nisu prihvaćali to „opredjeljivanje“, nego su kroz sljedećih stotinjak godina razvili vlastiti nacionalni identitet, najprije pod imenom Muslimani, da bi onda u trenutku raspadanja Jugoslavije konačno izabrali ime Bošnjaci. Pri tome im je išla na ruku Titova politika s Trećim svijetom, kojemu je pripadala većina islamskih zemalja. Već u razdoblju borbe za dolazak na vlast, na pitanje „čija je BiH“ komunisti su dali sibilinski odgovor: BiH nije ni hrvatska, ni srpska, ni muslimanska, nego i hrvatska, i srpska, i muslimanska. Nakon dolaska na vlast BiH su ustrojili kao šestu socijalističku republiku s tri konstitutivna naroda i nacionalnim manjinama. Daytonski model BiH, oktroiran nakon raspada Jugoslavije, zadržao je pojam triju konstitutivnih naroda, a BiH podijelio na dva entiteta, bošnjačko-hrvatski i srpski. Kroz 30 godina taj model u BiH nije normalizirao političko stanje, nego je bh. nacionalnosti još više međusobno otuđio i proizvodi sve veći politički kaos. Kako će stvari teći dalje, teško je prognozirati. Sigurno se daytonski model u svojemu sadašnjem obliku ne može održati. Najgore bi rješenje bilo konačna podjela BiH, jer bi to dovelo do potresa političke arhitekture s nesagledivim posljedicama u cjelokupnom južnoslavenskom prostoru. Badava se kunu u daytonski model oportunistički političari, taj model ne donosi stabilna rješenja, nego je izvor stalnih trvenja.
Od svoga nastanka do danas, Bosna i Hercegovina ostaje šav povijesti – prostor na kojem se susreću katolički Zapad, pravoslavni Istok i islamski Orijent. U tom međuprostoru, gdje se te tri kulture istodobno prožimaju i sukobljavaju, postavlja se pitanje: kako i u kojoj mjeri ta kulturno-civilizacijska isprepletenost oblikuje kulturni i politički razvoj Hrvata u Bosni i Hercegovini?
Da bi se odgovorilo na to pitanje, treba svratiti pažnju na periodizaciju bh. povijesti: na rani srednji vijek, visoki srednji vijek, kasni srednji vijek, osmansko razdoblje, austrougarsko razdoblje i dva jugoslavenska razdoblja s cezurom NDH. Svako od tih razdoblja imalo je političke i kulturološke specifičnosti.
Što se tiče bh. Hrvata, njihova povijest započinje in nucleo, u klici, u ranom srednjem vijeku kao i povijest Bosne. U tome je razdoblju zemljica Bosna, kako ju naziva bizantski car Konstantin Porfirogenet, imala svoga kneza i mijenjala politički položaj između tadašnje Hrvatske, Srbije i Duklje (današnje Crne Gore) – sve pod formalnim vrhovništvom Bizanta nad ovim prostorima. Arheološki ostatci pokazuju da je u Bosni bilo kršćanstva i prije velikih seoba narodā. Nakon tih seoba u Bosni je nova kristijanizacija tekla u manjoj mjeri iz dalmatinskih gradova, a više iz ćirilometodskog centra u Srijemskoj Mitrovici sa slavenskim jezikom u bogoslužju, ali pod crkvenom nadležnosti Rima. Od konca 11. st. povijesni izvori govore o Bosanskoj biskupiji sa slavenskim jezikom u bogoslužju.
U 12. st. prestaje bizantsko političko vrhovništvo, a započinje mađarsko presizanje na političke prilike u Bosni i susjednom Humu (današnjoj Hercegovini) kao sastavnom dijelu srednjovjekovne bosanske države. Ugarska se sve više miješa u političke i crkvene prilike u Bosni i Humskoj zemlji. Crkvu bosansku se najprije sumnjiči, zatim proglašava heretičnom, a 1233. osniva se nova biskupija s latinskim jezikom i dominikancima kao prvim biskupima. Međutim, bosanski vladari se sve uspješnije opiru presizanjima Ugarske. Umjesto dominikanaca od 14. st. u Bosni djeluju franjevci, i to ne kao eksponenti ugarske politike, kao dominikanci, nego u kooperaciji s domaćom dinastijom Kotromanića. Od 1377. bosanski vladari nose titulu kraljeva, a zadnjega kralja Stjepana Tomaševića okrunio je papinski legat papinskom krunom 1461. u Jajcu, uz veliko protivljenje ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša.
Franjevcima je kroz otprilike 150 godina dušobrižničke djelatnosti uspjelo rekatolizirati BiH. Ostatke pripadnika Crkve bosanske, njih oko 12.000, dao je predzadnji bosanski kralj Stjepan Tomaš 1459. nasilno prevesti na katoličanstvo, a njih 40-ak, vjerojatno članovi hijerarhije spomenute Crkve, pobjeglo je u Hercegovinu Stjepanu Vukčiću Kosači, da bi velikodostojnik te Crkve gost Radin pred osmanskom najezdom 1466. zatražio utočiste na mletačkom teritoriju.
Osmanskim osvojenjem Bosna i Hercegovina prelaze u novu neeuropsku političku paradigmu. U tom razdoblju, koje je trajalo 400 godina, došlo je do radikalnih političkih, kulturoloških i demografskih promjena. U osmanskoj konfesionalnoj paradigmi bh. katolici na početku su brojčano najjača grupa, da bi koncem Bečkog rata 1683–1699. spali na brojku od 35.000 na treće mjesto. Ali su ipak preživjeli zahvaljujući djelovanju franjevaca. Brojčano su se oporavljali, ali su do danas ostali na trećem mjestu.
Franjevci nisu napustili zemlju, kao što je to učinio velik dio drugoga katoličkog klera pred osmanskom najezdom, nego su našli modus opstanka pod osmansko-islamskim uvjetima. Svojom dušobrižničkom djelatnošću povezivali su katolički puk BiH s katoličkim pukom u onim dijelovima Slavonije, Like i Dalmacije koje su Osmanlije također osvojili. O svim tim procesima moglo bi se mnogo toga reći.
S potiskivanjem Osmanskog Carstva konfesionalna paradigma BiH ustupa mjesto modernoj nacionalnoj paradigmi sa Srbima, Hrvatima i, napokon, Bošnjacima kao zasebnim narodima. Pokušaji posrbljivanja i pohrvaćivanja muslimana ili pak integracije svih triju bh. nacionalnosti kroz jugoslavensku ideologiju u moderni politički demos ostali su bezuspješni. I o tome bi se dalo dosta govoriti. Pokazalo se da se nova politička arhitektura na ovim prostorima ne može graditi na ideološkim premisama i frazama na primjer o građanskoj unitarnoj državi, nego na provjerenim povijesnim datostima i na principima o složenim državama, kao što je na primjer današnja Švicarska. Švicarska je uspješna složena država u kojoj se građane više pita negoli u bilo kojoj drugoj europskoj državi. Švicarsku se ne može kopirati, ali se na njezinu primjeru može učiti.
Franjevačka provincija Bosna Srebrena predstavlja jedinu instituciju u BiH s neprekinutim kontinuitetom dužim od 700 godina – opstala je i nakon pada srednjovjekovne bosanske države i traje do danas. Koliku su ulogu bosanski i hercegovački franjevci imali u izgradnji hrvatskog kulturnog identiteta među katolicima u BiH?
Ne smije se nikada izgubiti iz vida da je franjevačka institucija Bosna Srebrena tijekom svoje povijesti uvijek djelovala više ili manje u skučenim uvjetima i da je pri tome pokazivala fleksibilnost koju drugi često ne razumiju. Tako su bosanski franjevci odmah nakon osmanskog osvojenja izišli pred osvajača sultana Mehmeda II. i legalizirali svoj novi politički status. Sultan, zainteresiran da se katolici ne isele, nego kao porezni obveznici ostanu u Bosni, garantirao je franjevcima ugovornom poveljom Ahdnamom nesmetan život u njihovim samostanima i dušobrižničku djelatnost među katolicima, dakako sve u ograničavajućim okvirima osmanske islamske države, posebno kada je u pitanju gradnja novih i popravljanje već postojećih crkava i samostana. Gradnja novih crkvenih objekata bila je zabranjena, a popravak već postojećih skopčan s velikim novčanim izdatcima za dozvole i inspekcije. Time je bilo već teoretski isključeno da se u Bosni razvije renesansna i barokna arhitektura kao u susjednoj Dalmaciji. Umjesto toga sve je više iščezavao postojeći fond crkava i samostana. Samostanske kronike i drugi zapisi jadikuju zbog velikih novčanih izdataka nezajažljivom osmanskom aparatu za popravke crkava i samostana te globe za izmišljene prijestupe – sve do uvođenja reformi, pa i tada, koje je poduzimalo Osmansko Carstvo pred svoju propast.
Danas, umjesto da se vodi računa o stvarnom stanju onoga doba, u političkim prepirkama Ahdnamu se premješta u naše vrijeme, pa ju neki Bošnjaci i njihovi simpatizeri stiliziraju u dokument o modernim ljudskim pravima, dok se protivnici franjevaca rugaju Ahdnami i franjevce proglašavaju kolaborantima i izdajnicima, što se ponovilo i u Drugoj Jugoslaviji. U oba slučaja u pitanju su tupost, egoizam i zloba.
Na jednom drugom području, gdje je prostor djelovanja bio manje skučen, naime na području razvoja i kultiviranja jezika, doprinosi bh. franjevaca su jedan od sastavnih dijelova cjelokupne hrvatske kulture. Naime, nabožne knjige koje su bh. franjevci pisali vrlo živahnim i puku bliskim jezikom te objavljivali bosaničkim ili zapadnim ćiriličkim pismom sve do konca 18. st. bile su štivo katoličkog puka ne samo u BiH, nego i u Slavoniji, Lici i Dalmaciji. Jezik bh. franjevaca odjekuje u modernom hrvatskom standardnom jeziku jednako kao i jezik dubrovačke književnosti. A komunikacija između Dubrovnika i Bosne u srednjem vijeku i duboko u osmansko razdoblje pisana je također bosančicom. Tako se medijem jezika njegovao zajednički kulturni identitet katolika u BiH, Slavoniji i drugim hrvatski regijama, koji će se u datom povijesnom trenutku preliti u moderni hrvatski nacionalni identitet.
Po kulturološkoj i nacionalnoj pripadnosti bh. Hrvati sastavni su dio hrvatskoga korpusa, ali po državnoj pripadnosti oni su Bosanci i Hercegovci. (Pri tome se pod Bosancima misli na pripadnike svih triju bh. naroda, a ne samo na Bošnjake!) Radi se, dakle, o političkoj dvojnosti. U kojoj mjeri razlika u političkom i društvenom kontekstu definira percepciju i međusobne stavove Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine? Odnosno, je li politička dvojnost bh. Hrvata njima više uteg ili prednost?
Da, bh. Hrvati žive u identitarnoj dvojnosti; oni su građani države BiH, ali imaju zajednički kulturološki identitet s Hrvatima Republike Hrvatske, o čemu je gore bilo riječi. Zbog neravnopravnog političkog statusa kao konstitutivnoga naroda i političkog kaosa u današnjoj BiH, politička lojalnost bh. Hrvata prema BiH je klimava. Kada bh. Hrvati kao narod dobiju ravnopravan politički status s Bošnjacima i Srbima, stvari će se, vjerujem, promijeniti. Ovdje treba naglasiti, da je BiH moguća samo kao složena država, dakle bez unitarističkih tendencija pod frazom o građanskoj državi. I u ovom slučaju opet se kao primjer može uzeti Švicarska. Dok su švicarski Nijemci u 19. st. isticali najprije svoj njemački kulturološki identitet, danas će vam reći da su najprije Švicarci. Ali su njihove kulturne veze s Nijemcima u Austriji i Njemačkoj vrlo žive. Jedan Švicarac može lakše negoli pripadnik nekog drugog naroda dobiti profesuru u Berlinu i Beču, i obratno Austrijanac i Nijemac u Zürichu i Baselu, a televizije svih triju spomenutih zemalja daju i zajedničke emisije. Na koncu konca, sve je pitanje političke zrelosti i međusobnoga uvažavanja.
Kako ocjenjujete odnose Republike Hrvatske prema bh. Hrvatima te Hrvatima u dijaspori?
O odnosima Republike Hrvatske prema bh. Hrvatima, te Hrvatima u svijetu odnosno u dijasporama, a to je otprilike polovica hrvatskog naroda uopće, mislim da se u sadašnjem trenutku može konstatirati sljedeće: Republika Hrvatska, kao mlada država nije suočena samo s problemima izgradnje državnih i društvenih struktura, nego još više s povijesnim opterećenjima koje je za sobom ostavilo razdoblja fašizma i komunizma – s recidivima NDH i još više s komunističkim nasljeđem. Sukobi između „partizana i ustaša“ još nisu završeni. Nositelji komunističke i jugoslavističke tradicije preuveličavaju „ustaške recidive“, daju do znanja kako su se komunisti u Drugom svjetskom ratu borili na pravoj strani te ističu navodne demokratske elemente u komunističkoj tradiciji. Prepucavanja će prestati onda kada znanstvena historiografija posloži stvari ne prema komunističkom narativu, nego kako su se stvarno dogodile i dođe do biološke smjene generacija. Na simboličkoj razini bit će to vrijeme u kojemu će se moći bez problema preimenovati u Zagrebu sadašnji Trg žrtava fašizma u Trg žrtava fašizma i komunizma. Time će se proširiti prostori za opušteniju komunikaciju između Hrvata Republike Hrvatske, bh. Hrvata i hrvatskih dijaspora u svijetu. Izgleda da je taj proces zadnjih godina već započeo. Institucije Matica hrvatska i Hrvatska matica iseljenika sve više hvataju kontakte s hrvatskim dijasporama, a Hrvati izvan Hrvatske i njihovi potomci u svijetu pokazuju sve više interesa za matičnu zemlju svojih pređa. Tada ne će na primjer zagorski Hrvat Hrvate iz BiH doživljavati kao dotepence ili tamo neke Bosance, nego kao sunarodnjake. Jer kulturološki prostor jednoga naroda nije nikada zatvoren u političke granice jedne države, posebno ne u suvremenom globaliziranom svijetu.
Može se slobodno reći da ste Vi prvi od hrvatskih i bh. historiografa koji ste pokušali uvesti znanstveni diskurs između bh. historiografija – hrvatske, srpske, bošnjačke – ne ignorirajući nijednu od njih, nego podvrgavajući ih znanstvenoj analizi i kritici. Koliko Vam je život i rad izvan BiH u tome bio od koristi? I drugo pitanje: Ima li danas u BiH povjesničara, u sva tri nacionalna tabora, koji idu ovim putem znanstvenoga istraživanja?
Moja znanstvena djelatnost u Njemačkoj, dakle izvan BiH, bila je oslobođena od svake cenzure i samocenzure, što nije bio slučaj sa znanstvenicima društvenih znanosti, kamo spada i povijest, u bivšoj Jugoslaviji, pa još i danas u državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Osobno sam bio podvrgnut samo znanstvenim mjerilima. Kao pripadnik hrvatskog naroda nisam se bavio izolirano samo poviješću Hrvata u BiH, nego sam uključivao u svoje povijesne diskurse i povijest drugih dvaju bh. naroda, vodio računa i o njihovim shvaćanjima povijesti i njihovim nacionalnim i nacionalističkim shemama, te o socijalističkoj shemi u historiografiji Druge Jugoslavije. Time sam proširio svoj istraživački kontekst i, vjerujem, otvorio bolje razumijevanje povijesti dotičnih prostora.
Što se tiče drugog pitanja o sadašnjem stanju historiografije u Republici Hrvatskoj i BiH, stanje se mijenja i poboljšava. Većina povjesničara srednje i mlađe generacije u Republici Hrvatskoj svoj posao radi vrlo dobro, pa i izvrsno. Mijenja se i stanje historiografije u BiH. Bošnjački povjesničari polako napuštaju historiografske mitove o Bošnjacima i tisućugodišnjoj državnosti BiH i počinju kritičnije promatrati povijest vlastitoga naroda. Među njima su se pojavili i prvi kvalificirani istraživači srednjega vijeka, pa njihovi radovi zaslužuju pozornost i respekt. Kada će takav duh prevladati u institucijama, ovisi o političkom i kulturnom sazrijevanju.
Dana 14. ožujka 2024. Hrvatski sabor jednoglasno je proglasio 2025. „Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva“. To je prilika da se prisjetimo važnih trenutaka hrvatske povijesti, poput krunjenja kralja Tomislava i njegova spomena u pismu pape Ivana X. kojim je sazvan Prvi splitski crkveni sabor 925. godine. Ova obljetnica otvara prostor za povijesno prisjećanje, ali i kritičku analizu: što nam do danas zapravo govore povijesni izvori o kralju Tomislavu i kako ih interpretira suvremena historiografija?
Upravo pripremanje proslave 1100-godišnjice Hrvatskog Kraljevstva na području hrvatske historiografije teče znanstvenije negoli je to bilo 1925. prigodom proslave 1000-godišnjice. To je zasluga sadašnjih hrvatskih povjesničara. Dok su hrvatski povjesničari 19. st., kada se rađala moderna hrvatska historiografija, te povjesničari koji su pripremali proslavu 1925. godine, bili tolerantniji prema iskazima pojedinih povijesnih izvora, pa su iščitavali kao pouzdano i ono što je samo vjerojatno, današnji povjesničari preciznije razlikuju ono što je pouzdano od onoga što je samo vjerojatno ili pak povijesna izmišljotina.
Kada je riječ o Hrvatskom Kraljevstvu i prvom hrvatskom kralju, onda se kao pouzdana činjenica danas prihvaća da je Tomislav bio zaista kralj i najjači vladar u povijesti hrvatskoga naroda. A izvori na kojima počiva tvrdnja o Tomislavovoj krunidbi na Duvanjskom polju su nejasni, pa taj čin možemo smatrati samo vjerojatnim. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju unišla je u povijesnu memoriju hrvatskog naroda i prenosi se kao tradicija od generacije do generacije te je jedan od toposa hrvatske kulture.
Kao moćni vladar Tomislav je suzbio provalu konjaničkih naroda Bugara s istoka i Mađara sa sjevera i granice svoje države proširio do Istre, Drave, Drine i Boke Kotorske. Tomislavov suvremenik, bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom, pisanom oko 950. godine, o vojnoj snazi tadašnje Hrvatske donosi sljedeće podatke: 100.000 pješaka, 60.000 konjanika, 80 ratnih brodova i 100 manjih lađa. Ako bi te brojke bile ponešto i pretjerane, u svakom slučaju njima se opisuje stvarna velika vojna moć.
Hrvatski paradoks je u tome što su Hrvati jedan od europskih naroda s najstarijom državnošću, ali je suvremena Republika Hrvatska jedna od najmlađih država u suvremenoj Europi. Između daleke prošlosti i sadašnjosti tekla je vrlo burna povijest koju će Hrvati ponovno otkrivati, znanstveno precizirati i memorirati dok ih bude.
Razgovarao i snimio fotografije: Darko Rubčić
(Razgovor je objavljen u tiskanom izdanju Žive zajednice, 5-6/2025.)