Prva propovijed pape Lava XIV. na misi s kardinalima u Sikstinskoj kapeli dan nakon izbora za 267. Petrovoga nasljednika.
„Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16).
Ovim riječima, Petar – upitan od Učitelja zajedno s ostalim učenicima o svojoj vjeri u njega – izražava baštinu koju je Crkva, kroz apostolsko nasljeđe, sačuvala, produbila i predavala kroz dvije tisuće godina.
Isus je Krist, Sin Boga živoga: jedini Spasitelj, koji jedini otkriva lice Oca.
U njemu se Bog, kako bi se približio ljudima i postao im pristupačan, objavio nama u povjerljivom pogledu djeteta, u živahnom umu mladića i u zrelim crtama muškarca (usp. Gaudium et Spes, 22), da bi se konačno svojim učenicima pokazao nakon uskrsnuća s proslavljenim tijelom. Tako nam je pokazao uzor ljudske svetosti koji svi možemo nasljedovati, zajedno s obećanjem vječne sudbine koja nadilazi sve naše granice i sposobnosti.
Petar u svom odgovoru razumije oboje: dar Božji i put koji treba slijediti kako bi se dopustilo da nas taj dar preobrazi. To su dva nerazdvojna aspekta spasenja povjerena Crkvi da ih naviješta za dobrobit ljudskog roda. Doista, oni su povjereni i nama, koje je Bog izabrao prije nego što smo oblikovani u majčinoj utrobi (usp. Jr 1,5), koji smo ponovno rođeni u vodi Krštenja i, nadilazeći vlastita ograničenja, bez ikakve osobne zasluge, dovedeni ovdje i poslani odavde, kako bi Evanđelje bilo naviještano svakom stvorenju (usp. Mk 16,15).
Na poseban način, Bog je mene pozvao vašim izborom da naslijedim Prvaka apostola i povjerio mi je to blago kako bih, uz njegovu pomoć, bio njegov vjerni upravitelj (usp. 1 Kor 4,2) za dobro cijeloga mističnog Tijela Crkve. Učinio je to kako bi Crkva sve više postajala grad postavljen na gori (usp. Otk 21,10), arka spasenja koja plovi vodama povijesti i svjetionik koji obasjava tamne noći ovoga svijeta. A to ne toliko zbog veličanstvenosti njezinih građevina ili raskoši njezinih zdanja – poput spomenika među kojima se nalazimo – nego po svetosti njezinih članova. Jer mi smo narod koji je Bog izabrao za sebe kako bismo naviještali divna djela onoga koji nas pozva iz tame u svoje divno svjetlo (usp. 1 Pt 2,9).
Petar, međutim, ispovijeda svoju vjeru kao odgovor na konkretno pitanje: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ (Mt 16,13). Pitanje nije nevažno. Tiče se bitnog aspekta našeg poslanja, a to je svijet u kojem živimo, sa svim njegovim ograničenjima i potencijalima, pitanjima i uvjerenjima.
„Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Ako razmislimo o toj sceni, možemo prepoznati dva moguća odgovora, koja karakteriziraju dva različita stava.
Prvo, tu je odgovor svijeta. Matej nam kaže da se ovaj razgovor između Isusa i njegovih učenika odvija u lijepom gradu Cezareji Filipovoj, ispunjenom luksuznim palačama, smještenom u prekrasnom prirodnom okruženju podno brda Hermon, ali i mjestu okrutnih igara moći, izdaja i nevjere. Ovo okruženje govori o svijetu koji Isusa smatra potpuno nevažnim, u najboljem slučaju osobom s neobičnim i upečatljivim načinom govora i djelovanja. I tako, kada njegova prisutnost postane neugodna zbog njegovih zahtjeva za iskrenošću i strogih moralnih zahtjeva, taj „svijet“ neće oklijevati odbaciti ga i ukloniti.
Zatim postoji drugi mogući odgovor na Isusovo pitanje: onaj običnih ljudi. Za njih, Nazarećanin nije varalica, nego pošten čovjek, netko tko ima hrabrosti, govori dobro i izriče prave stvari, poput drugih velikih proroka u povijesti Izraela. Zato ga i slijede – barem dok to mogu činiti bez prevelikog rizika i neugodnosti. No, za njih je on samo čovjek, pa ga u vremenima opasnosti, tijekom njegove muke, i oni napuštaju i odlaze razočarani.
Ono što je upečatljivo kod ta dva stava jest njihova aktualnost i danas. Oni predstavljaju stavove koje bismo lako mogli čuti s usana mnogih ljudi našeg vremena, iako su, suštinski isti, izraženi drugačijim jezikom.
I danas postoje mnoga okruženja u kojima se kršćanska vjera smatra apsurdnom, namijenjenom slabima i neinteligentnima. Mjesta gdje se radije oslanja na druge sigurnosti, poput tehnologije, novca, uspjeha, moći ili užitka.
To su okruženja u kojima nije lako naviještati Evanđelje i svjedočiti njegovu istinu, gdje se vjernike ismijava, protivi im se, prezire ih se ili ih se u najboljem slučaju tolerira i sažalijeva. I upravo su zbog toga to mjesta gdje je naše misionarsko djelovanje prijeko potrebno. Nedostatak vjere često tragično prati gubitak smisla života, zanemarivanje milosrđa, užasna kršenja ljudskog dostojanstva, kriza obitelji i mnoge druge rane koje pogađaju naše društvo.
I danas postoji mnogo prostora u kojima se Isus, iako cijenjen kao čovjek, svodi na neku vrstu karizmatičnog vođe ili superjunaka. To se ne događa samo među nevjernicima, nego i među mnogim krštenim kršćanima, koji tako na kraju žive u stanju praktičnog ateizma.
To je svijet koji je povjeren nama – svijet u kojem smo, kako nas je često učio papa Franjo, pozvani svjedočiti svoju radosnu vjeru u Isusa Spasitelja. Stoga je nužno da i mi ponovimo s Petrom: „Ti si Krist, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16).
Važno je to reći, prije svega, u našem osobnom odnosu s Gospodinom, u našem svakodnevnom hodu obraćenja. Zatim, da to činimo kao Crkva, zajedno živeći svoju vjernost Gospodinu i donoseći Radosnu vijest svima (usp. Lumen Gentium, 1).
To prije svega govorim samome sebi, kao nasljedniku Petra, dok započinjem svoju službu rimskog biskupa i, prema poznatom izrazu svetog Ignacija Antiohijskog, pozvan sam predsjedati u ljubavi cijelom općom Crkvom (usp. Poslanica Rimljanima, Prolog). Sveti Ignacije, koji je u lancima bio vođen u ovaj grad, na mjesto svoje skore žrtve, napisao je kršćanima ondje: „Tada ću doista biti učenik Isusa Krista, kada svijet više ne bude vidio moje tijelo“ (Poslanica Rimljanima, IV,1). Ignacije je govorio o tome da bude rastrgan od divljih zvijeri u areni – i tako se i dogodilo – no njegove riječi općenito se odnose na neizostavnu obvezu svih onih u Crkvi koji vrše službu autoriteta. A to je: ukloniti se da Krist ostane, učiniti se malim da bi on bio poznat i proslavljen (usp. Iv 3,30), potpuno se predati kako bi svi imali priliku upoznati ga i ljubiti.
Neka mi Bog udijeli tu milost, danas i uvijek, po ljubećem zagovoru Marije, Majke Crkve.
Foto: Deutsche Bischofskonferenz / Jessica Krämer
