U nedjelju, 25. listopada, u Frankfurtu je proslavljen završetak jubileja 80 godina dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj na kojoj je propovijedao mons. Tomo Vukšić, vrhbosanski nadbiskup i predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Propovijed donosimo u cjelosti.
STRANAC JE PRIVILEGIRANO MJESTO PRISUTNOSTI KRISTA. I SVE DOK JE ČOVJEK UGROŽEN, SVIJET JE POD OPTUŽBOM
Osamdeset godina dušobrižništva za hrvatske katolike u Njemačkoj
Frankfurt, 25. listopada 2026.
S dubokom zahvalnošću okupili smo se na Euharistijsko slavlje u katedrali u Frankfurtu u povodu osamdesete obljetnice organiziranoga dušobrižništva za hrvatske katolike u Saveznoj Republici Njemačkoj. I naravno, u ovoj svečanoj prigodi naša iskrena zahvalnost usmjerena je u više pravaca, od kojih je najvažniji onaj, koji vodi prema Gospodinu Bogu, što je obilato blagoslivljao ovo njemu ugodno djelo. Zahvalni smo potom Njemačkoj biskupskoj konferenciji, što je odmah po završetku Drugoga svjetskog rata prepoznala važnost dušobrižništva za strance na njihovim materinjim jezicima, a među njima i za Hrvate. Hvala i svim pastoralnim djelatnicima, počevši od prvoga don Andrije Kordića, kojega je Njemačka biskupska konferencija imenovala 1946. godine, pa do onih koji tu službu obnašaju u naše vrijeme. Oni su vodili i vode duhovnu brigu za vjernike koji su im povjeravani. Sva ta crkvena organizacija, međutim, mogla se ostvariti samo zahvaljujući vjeri i pobožnosti hrvatskih katolika. Naime, duboka vjera Kristovih vjernika laika, koja ih je dovodila na slavlja sakramenata i druga vjernička okupljanja, glavni je razlog koji je omogućio, da ovo dušobrižništvo nastane i postoji, da je vrlo prepoznatljivo te da se iz usta vrlo ozbiljnih osoba često čuje mišljenje, kako su nedjeljna liturgijska slavlja hrvatskih katolika redovito najbrojnija i najveselija od svih katoličkih okupljanja u Njemačkoj. Stoga, uz zahvalnost svima, koji su na bilo koji način pomogli tijekom osam desetljeća ove duhovne skrbi, više od svih drugih zahvalu zaslužujete vi, draga braćo i sestre Kristovi vjernici, s molitvom da dragi Bog nastavi blagoslivljati, kako biste stalno jačali u osobnom kršćanskom uvjerenju i pristajanju uz Krista i bili njegovi svjedoci u svijetu.
I.
Druga polovica devetnaestoga stoljeća pa potom cijelo dvadeseto, kao i vrijeme u kojemu živi naša generacija, posebno su obilježeni pojavom preseljavanja velikoga broja ljudi na područja na kojima njihovi narodi nisu prije živjeli i u kulture, koje do sada nisu izravno poznavali. Ti su ljudi, osim želje za boljim i sigurnijim životom, u nove sredine sa sobom donosili također svoj jezik i kulturu, navike i tradicije, način ophođenja i izražavanja, želju za obrazovanjem i svakim napretkom, ali i vjeru koju su ispovijedali. Tako je bilo u prošlosti, a tako je i u ove dane, kad se brojni ljudi premještaju i svijet se miješa.
Mnogi hrvatski katolici u dalekoj prošlosti, ponajviše zbog ondašnjih prijetnja i progona osvajača s istoka, sklanjali su se iz svoga povijesnog okruženja i nastavljali živjeti u područjima Austrije, Mađarske, Italije i Rumunjske. Događalo se to između petnaestoga i osamnaestoga stoljeća te njihovi potomci, integrirani u tamošnja društva, i danas s ponosom čuvaju svoj identitet i postoje kao autohtone manjine.
Tijekom devetnaestoga stoljeća pa do Prvoga svjetskog rata brojni Hrvati selili su prema sjeverno-američkom kontinentu i zemljama Južne Amerike te u Australiju, a treći val iseljavanja između dva svjetska rata mnoge je odveo u Ameriku i posebice u zapadnu Europu. Također novi val, koji je uslijedio nakon Drugoga svjetskog rata, odveo je brojne ljude u istom pravcu, slično kao i novo seljenje koje traje kroz posljednjih tridesetak godina.
Novija seljenja, koja su se događala zbog različitih razloga, odvela su hrvatske katolike, dakle, po cijelom svijetu. U novim sredinama oni su živjeli i radili zajedno ostalima doseljenicima kao dio nove stvarnosti u tim zemljama. Tako je i danas, kad još uvijek ubrzano raste broj ljudi što su ili prisiljeni, ili se sami odlučuju, izvan matičnih domovina tražiti rješenja za svoje životne poteškoće. Tako se u različitosti kulturnih kolorita i mnoštvu etničkih boja u mozaiku nove stvarnosti nalaze i iseljeni Hrvati.
Budući da smo danas okupljeni upravo kao iseljeni hrvatski katolici, koji su dio mnogo šire pojave, radi lakšega razumijevanja vlastitoga položaja, može biti od koristi podatak da se, prema izvješću za 2026. godinu, koje izdaje Međunarodna organizacija za migracije i podacima Ujedinjenih naroda, procjenjuje kako u svijetu živi oko 304 milijuna međunarodnih migranata, što znači otprilike svaka trideseta osoba na planetu. U tomu broju najveći dio zauzimaju ljudi, koji se sele zbog ekonomskih razloga. Odnosno, smatra se, da ih je u svijetu oko 168 milijuna od ukupnoga broja selilaca a, po broju primljenih doseljenika, Savezna Republika Njemačka bi bila druga zemlja u svijetu.
II.
Crkva je kroza svu povijest seljenja hrvatskih katolika, baš kao što to čini i danas, uvijek pratila svoj narod kamo god je odlazio, bilo zato što su se sklanjali od opasnosti bilo zato što su, pritisnuti siromaštvom, odlazili u potrazi za boljim životom. Ona je to činila, jer je nastojala ljudima ublažiti teret života u tuđini, sačuvati u njima katoličku vjeru i hrvatski narodni identitet.
Hrvatsko inozemno dušobrižništvo danas se sastoji od 180 katoličkih župa, misija i centara širom svijeta, od Južne Afrike do Novoga Zelanda. U njima Crkva pruža ponajprije vjersku uslugu, ali iskazuje također brigu za kulturu i jezik hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka. Za pojedina područja ili zemlje to dušobrižništvo ima svoje delegate. Ono ima i svoj središnji ured u Zagrebu i zajedničko Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji, u suradnji s biskupijama po svijetu, vode izravnu brigu za njega i koordiniraju ga.
Prema službenim procjenama, izvan povijenoga hrvatskog govornog područja živi više od tri milijuna i dvije stotine tisućaHrvata i njihovih potomaka, a njih oko milijun je u barem nekom dodiru – izravnom ili posrednom, povremenom ili stalnom, kulturnom ili nekom drugom – s crkvenim župama, misijama i centrima.
Hrvatsko inozemno dušobrižništvo u Saveznoj Republici Njemačkoj ima 95 zajednica, najveće je od svih drugih država i obuhvaća više od polovice naših misija u svijetu. One jesu crkvene ustanove, ali po svom značenju i djelovanju one su bile, posebice u vrijeme komunističkoga režima, a i danas su po mnogo čemu „više od Crkve“, jer su to često jedina mjesta gdje se iseljenici mogu okupljati i gdje, kao katolici, jesu u svojoj kući, u zajednici svoje Katoličke Crkve.
Novo iseljavanje nije odnijelo iz domovine samo pojedince koji bi, kao u prošlosti, u novom svijetu bili najčešće samo privremeni gostujući radnici, već je ono donijelo nove izazove i pastoralne potrebe, jer se Crkva u misijama više ne brine samo o radnicima pojedincima, nego sve češće o mladim obiteljima s malom djecom.
Crkva je svjesna poteškoća i raznih vrsta koje imaju ljudi u iseljeništvu te im, u suradnji s domaćim crkvenim i državnim ustanovama, želi biti od pomoći. Ona zna koliko je za te ljude važna prisutnost svećenika i zato ih uporno šalje za njima. I nastavit će tako činiti, jer svi oni su njezini vjernici, pripadnici su istoga hrvatskog naroda i s njima živi istu muku i dileme koje se, osim ekonomskih i sigurnosnih, smještaju između povratka i ostanka, asimilacije i integracije.
Također, za budućnost je važan pastoralni cilj imati svećenika. Za taj cilj još jednom treba uputiti poziv iseljeničkim zajednicama hrvatskih katolika, koji se sastoji od potrebe, da crkvene zajednice u inozemstvu još više se razvijaju, a njihovi vjernici i dušobrižnici još jače mole i pastoralno djeluju na način, da ove zajednice postupno u većoj mjeri postanu sposobne same sebi, više negoli do sada, osiguravati svećenička i redovnička zvanja.
III.
Danas je trideseta nedjelja kroz liturgijsku godinu za koju su, kao iza sve druge Mise, unaprijed predviđena čitanja iz Svetoga Pisma. I zahvalni smo Gospodinu što je njegova providnost htjela, da se upravo danas naviješta odlomak iz starozavjetne knjige Izlaska, koji je poznat kao Božji zakon u obranu ljudi u potrebi, nazvan i kodeks saveza. (Usp. Izl 22,20-26). U Svetom Pismu ovaj odlomak slijedi u poglavlju nakon opisa Božjeg ukazanja na brdu Sinaju tijekom kojega je Mojsije primio Deset Božjih zapovijedi. Odnosno, nakon što je Izabranom narodu predao svoje zapovijedi, Bog je nastavio govoriti Mojsiju i predao mu još razna pravila, među kojima i ćudoredni zakon. Taj zakon ima izrazito društveni karakter i ravnao je buduće postupanje članova Božjega naroda prema osobama u potrebi. Među takvima izrijekom su spomenuti i pridošlice, osobe koje su već svojim položajem u tuđini osobito ranjive i posebna su Božja briga. Stoga, poučavajući ga u tim pravilima, kaže milosrdni Bog Mojsiju, da narodu prenese također zapovijed: „Ne tlači pridošlicu niti mu nanosi nepravde, jer ste i sami bili pridošlice u zemlji egipatskoj.“ (Izl 22,20).
Pravila za društveni život, koja Bog daje Mojsiju, nisu običnoga humanitarnog karaktera već imaju bogoslovnu motivaciju i predstavljaju zakon Saveza s Bogom. To pak znači, da je svaka ugrožena osoba, a među njima i pridošlica, privilegirano mjesto u kojemu se Bog objavljuje i stvarna prigoda, u kojoj čovjek i cijeli narod trebaju konkretno primijeniti zakon Saveza i njegova ćudoredna pravila prema ljudima te tako očitovati svoju pripadnost Savezu. Sve to izrijekom je potvrdio i još jače naglasio Isus u svojoj prispodobi o posljednjem sudu, kad se poistovjetio sa svakim čovjekom u potrebi. Također sa strancem! (Usp. Mt 25,31-46). Tada je, između ostaloga, rekao: „Stranac bijah i primiste me.“ (r. 35). I dodao je: „Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (r. 40).
IV.
Postojanje i prisutnost ljudi u potrebi bilo koje vrste: društvene, pravne, izbjegličke, gospodarske i svake druge, žalostan je krik Krista Gospodina, koji se diže, i njegova teška optužba nepravda u svijetu, koja se mora čuti. I dok god postoje ugroženi ljudi u na zemlji, snažno odjekuju i njihov vapaj i optužba.
Pridošlica je onaj tko se našao daleko od svoje zemlje zbog bilo kojega razloga: prisilno zbog rata, bolesti, nedaća, neimaštine, nesigurnosti, progona, tragedija, opasnosti, ili po vlastitom izboru u potrazi za još boljim uvjetima života. Njega redovito, osim muka koje je donio sa sobom, prati osjećaj vlastite iskorijenjenosti iz prošloga i osjećaj stranca u novome. K tomu, pridošlica je, zbog svoga redovito nedovoljnoga poznavanja okolnosti u novoj sredini i zbog čestoga nedostatka osoba koje bi ga upućivale, izložen opasnosti nesnalaženja, zloporaba i iskorištavanja. A naspram tomu, od Mojsijeva vremena pa do kraja svijeta diže se zakon, i to zakon božanskoga podrijetla, u obranu svakoga pridošlice. Taj zakon domaće obvezuje na gostoljubivost i korektno ponašanje prema pridošlici, a pridošlicu da sa zahvalnošću poštuje novu sredinu što ga je primila.
Osim što je zapovijed odnosa poštovanja prema pridošlici utemeljena u Božjoj volji, i kao takva obvezujuća je za sve, zanimljivo je zapaziti i dodatni motivacijski element, koji Bog izriče u poruci Izabranom narodu, tako što ga podsjeća, da je i sam u prošlosti bio pridošlica u zemlji egipatskoj. To sjećanje na vlastitu prošlost pomoći će mu, da se stavi u kožu pridošlice, koji se nađe u obećanoj zemlji, i da lakše razumije njegovo stanje. Važna je ova pouka također za nas i vrlo je suvremena posebice u vrijeme, kad pridošlice s raznih strana svijeta sve češće vidimo i u krajevima koje Hrvati povijesno obitavaju.
Brojni pripadnici hrvatskoga naroda imali su iskustvo pridošlice. Mnogi to iskustvo žive i danas. U tuđini su vjerni Katoličkoj Crkvi i čuvaju svoj hrvatski identitet. Izraz toga je i obljetnica, koja nas je okupila na ovo Euharistijsko slavlje. U tomu im stalno pomažu brojni svećenici i njihovi pastoralni i socijalni suradnici, koje za njima šalje Crkva. Za to im najsrdačnije treba zahvaliti, kao što jednako iskrenu našu zahvalu zaslužuju narodi, države i biskupije, u koje su hrvatski katolici dolazili. A u ovoj svečanoj prigodi to je Njemačka država, njezin narod, pojedine biskupije i Biskupska konferencija. Hvala im u ime svih hrvatskih pridošlica, u ime Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine! A Crkva iz domovine će, naravno, koliko joj bude moguće, i ubuduće pratiti svoju iseljenu braću i sestre. To je njezina moralna obveza. Bog vas blagoslovio!