U nedjelju, 3. svibnja, po prvi put izvan Hrvatske prikazan je igrani film “260 dana” redatelja Jakova Sedlara. Film je prikazan u dva termina, u 14,30 sati i u 18,45 sati, u “Bürgerhaus Karlsfeld”.
Svi oni koji nisu mogli doći pogledati film, imali su prigodu susresti se s autorom istoimene knjige Marijanom Gubinom, koji je proživio pakao kroz 260 dana u srpskom logoru za vrijeme Domovinskog rata. On je održao predavanje u kapeli Bl. Alojzija Stepinca u večernjim satima 4. svibnja. Predavanje je naslovljeno “Snaga oprosta”, u kojem je progovorio o oprostu kao izvoru slobode, mira i duhovnog oslobođenja.
Veliki broj prisutnih najprije je poslušao pozdrav župnika fra Frane Čugure i molitvu koju je pročitao, a sastavio ju je sv. Franjo Asiški koji se moli Gospodinu da bude oruđe mira, da nosi ljubav gdje je mržnja, da nosi oprost gdje je uvreda, da nosi slogu gdje je nesloga, da nosi vjeru gdje je sumnja, da nosi nadu gdje je očaj, da nosi svjetlo gdje je tama, da nosi radost gdje je žalost.
Tada je progovorio Marijana Gubina. Zamolio je prisutne da dignu ruku oni koji su pogledali film i nastavio riječima: “Vidjeli ste film i dobili ste dovoljan dojam toga pakla.” A onda je spomenuo dva mjesta u kojima su se prije rata događale nevaljale stvari, a to su Dalj i Vukovar u kojemu je bila bolnica legalnih pobačaja.
U kratkim crtama iznio je svoja sjećanja o logoru pakla i spomenuo određene kritike koje su dolazile na njegovu adresu, a u tim kritikama ljudi su mu predbacivali kome to on oprašta i tko je to od njega tražio oprost. Osvrnuo se na stradanje članova svoje obitelji, a posebice je govorio o svojoj sestri koja je bila silovana i koja se nakon teške borbe u sebi hoće li ili neće roditi, odlučila ipak roditi i danas njezin sin ima obitelj.
Bio je otvoren za sva pitanja koja su mu prisutni postavljali. On ih je i sam na to potaknuo kazavši: “Ako netko nosi u sebi mržnju i gnjev, ima pravo to iznijeti van”. Pitanja su bila razna i sve je iznenadila njegova smirenost, iako je priznao da su ga nakon filma šokirali neki komentari. Jedno od pitanja je glasilo: “Je li netko od tih Srba molio za oprost?” Odgovorio je, da nitko nije tražio oprost i nastavio: “Meni je puno bitnije da naša država ima nacionalnu sigurnost i ne želim da moje dijete nosi ljutnju. Neka i drugi nauče svoju djecu da budu Hrvati i da nikome ne čine zlo”.
Jedna gospođa je javno priznala da je plakala kao kišna godina gledajući film i pitala je gosp. Gubinu kako se sve ove godine nosio sa svime onim što ga je snašlo.
On joj je odgovorio da treba pitati njegovoga anđela, njegovu suprugu Martu i njegovu djecu, i nastavio, da radi svaki dan na sebi. Počašćen je što je vjernik i da je blagoslovljen. Priznao je, da je u dva navrata bio u iskušenju suicida.
Upozorio je da trebamo liječiti dušu. “Liječenjem duše, spasio sam sebe”, rekao je. Ide po školama, fakultetima i ne priča im o ratu, nego o ljubavi. Roditeljska ljubav je najsnažnija ljubav. Svi problemi u državi pojavljuju se zbog nedostatka ljubavi u obitelji. Nas troje iz obitelji, dvije sestre i ja donijeli smo na svijet sedamnaestero djece. Ja započinjem dan molitvom. Ne gubim snagu i ne gubim vjeru.
Pitanja su se nizala, a onda je završnu riječ izrekao župnik fra Frano Čugura koji je zahvalio Marijanu na svjedočenju što je sve proživio i da je ostao na crti sv. Franje Asiškoga s čijom smo molitvom započeli večer predavanja i razmišljanja nad strahotama kroz koje je prolazio autor knjige i mnogi naši mladići, djevojke, očevi i majke čija je žrtva ugrađena u slobodu Hrvatske. Na kraju su gotovo svi kupili knjigu “260 dana” i to na njemačkom i hrvatskom jeziku. Od autora su tražili potpis.
Tekst i foto: fra Jozo Župić