Daleko sam od Domovine, zapalio sam svijeću na radnom stolu, i još jednu na prozoru. Možda sam i jedini u ovom njemačkom gradu koji je to u ovoj noći učinio; ah, briga me!
I dok ove riječi ispisujem, čujem svoj šapat koji se pretvara u bezbroj Očenaša i Zdravo Marija, a ona moja svijeća na prozoru postaje dio tisuća svijeća zapaljenih u Domovini, koje s tugom i sjetom osvjetljavaju ovu noć – da se više nikad ne dogodi!
I da se nikad ne zaboravi 18. studenoga ’91., kad je Grad bio napadan sa zemlje, iz zraka – i s Dunava; Grad koji je 87 dana izdržao pod krvavom opsadom agresora, koji je navaljivao s 30 tisuća vojnika, na tek dvije i pol tisuće hrvatskih branitelja.
Zanio se bio agresor, zaboravio je da nijedna sila nije dovijeka!
Noćas se noć i opet nadvila nad svježe grobove i čita imena svojih poznanikâ. Majke zatvaraju dvorišne kapije, da više nikad ne dođe zlo koje je njihove voljene i drage otelo iz njihovih životâ.
Heroji spavaju, mnogi na još neznanim mjestima; poput onog mladog Francuza, čije zemne ostatke oslobođene od svake muke njegova majka još traži.
Gledaju nas s druge strane neba. – Da mi je zamislit njihove poglede.
– Jesu li ponosni, dok gledaju nas danas?
– Je li njihov Grad onakav, za kakvog su se oni borili?!
– Je li njihova Domovina onakva, kakvu su je sanjali i za kakvu su život dali?!
– Ili mi od njih i opet moramo skrivat svoje poglede?! Jer nam je mnogima sve svejedno!
Nakon ovoga ću se pomoliti uz plamen svijeće; jedan Očenaš, jednu Zdravo Mariju…
p. Anto Bobaš OP
