Dan uoči svetkovine Velike Gospe, našavši se u Italiji u pokrajini Abruzzo, mogao sam osjetiti što to znači Ferragosto za Talijane. Naime, kud god sam se okrenu, čuo sam neprestano eho te riječi za koju sam mislio da označava masovni dolazak Talijana na ljetovanje u Hrvatsku u mjesecu kolovozu. Ipak sam se pola svoga života prevario u tome. Naime, Talijani riječju Ferragostoo označavaju samo jedan dan, 15. kolovoza, a važan je gotovo kao i Božić ili Uskrs. Ferragosto je u Italiji mnogo više od običnog blagdana. Njegovi korijeni sežu sve do staroga Rima, a sam naziv dolazi od latinskog Feriae Augusti – Augustovi blagdani. Taj se dan smatrao najtoplijim u godini i svojevrsnom prekretnicom ljeta. Stoga je car August ustanovio ovaj dan kao razdoblje odmora, a tradicija se kroz stoljeća zadržala sve do danas.
Tako dok se obitelj moje žene pripremala za proslavu Velike Gospe, ja sam odlučio pobjeći od tih planiranja posjetom gradu L’Aquila. Smješten u srcu pokrajine Abruzzo, L’Aquila je svjetsku pozornost privukla 6. travnja 2009. godine kada je taj grad i okolni kraj pogodio razoran potres, odnijevši preko 300 ljudskih života.
Tri tjedna kasnije, razrušenu L’Aquilu je posjetio tadašnji papa Benedikt XVI. U ruševnoj crkvi, netaknutom je ostao stakleni sarkofag s relikvijama svetog Petra da Morronea, poznatijeg kao papa Celestin V. Pomolivši se pred svojim svetim predšasnikom, Benedikt XVI. je položio na sarkofag palij, od davnina znak rimskoga biskupa i simbol Krista, Dobrog Pastira. Možda je ta gesta Benedikta XVI. bio proročanski znak koji će 11. veljače 2013. godine ovu dvojicu papa staviti jedan drugome uz bok po nesvakidašnjem činu odstupanja i povlačenja sa službe nasljednika svetoga Petra. Toga sparnog dana uoči Velike Gospe, podsjećanje na te događaje papinog odreknuća, poslužio mi je kao dobar uvod u polazak prema L’Aquili i posjeti groba svetog Celestina V.
Neočekivani susret sa svetim Bernardinom Sijenskim
Vozeći se vlakom prekrasnim planinskim krajem pokrajine Abruzzo, otkidao sam oči od te ljepote i povremeno bacao pogled na životopis pape Celestina V. A taj se svetac nebeskog imena, caelestis se naime može prevesti kao nebeski ili onaj koji pripada nebu, rodio 1210. ili 1215. godine u mjestu Isernija u pokrajini Molise kao Pietro Angelerio, od angelus – anđeo, što ponovno upućuje da je od rođenja bio na neki način određen za nebeske visine.
A za to se pobrinula njegova majka koja ga je odgajala u kršćanskom duhu te je Petar kao mladić odlučio posvetiti se Bogu u redovničkom životu, što je zasigurno bilo pod znatnim utjecajem novonastalih prosjačkih redova, franjevaca i dominikanaca u 13. stoljeću.
A kad smo već kod franjevaca, neobično me iznenadilo kada sam, došavši u L’Aquilu, upisao u svoj mobitel bazilika i slijepo slijedeći upute došao do prekrasne crkve u koju sam ušao te u bočnoj lađi ugledao relikvije sveca za kojeg sam mislio da je sveti Celestin. Ipak, kada sam se približio, vidio sam franjevački habit. Na prvu me zbunilo, ali sam se brzo pribrao kada sam pročitao natpis sa strane: sveti Bernardin Sijenski.
Bernardin je rođen na Malu Gospu 8. rujna 1380. u Massi Marittimi u Toskani, nedaleko od Sijene, gdje je studirao građansko i crkveno pravo. Tijekom kuge 1400. pomagao je oboljelima, a nekoliko godina poslije podijelio je svoje imanje siromasima i pristupio franjevcima. Za svećenika je zaređen 1404. godine. Isprva je živio poprilično povučeno, da bi 1417. godine započeo veliko propovjedničko poslanje. Putovao je Italijom i propovijedao na trgovima pred tisućama ljudi. Govorio je neposrednim, živim narodnim jezikom, a njegove su propovijedi često završavale pomirenjem okupljenih i „poljupcem mira“. Svojim je djelovanjem snažno utjecao ne samo na vjerski nego i na građanski život talijanskih gradova.
Bernardin je bio i jedan od najvažnijih obnovitelja Franjevačkog reda. Posebno je promicao franjevačke opservante, čiji je broj samostana pod njegovim djelovanjem narastao s dvadesetak na više od 300. Kao propovjednik osobito je širio pobožnost prema Presvetom Imenu Isusovu i zato je osmislio monogram, odnosno kristogram IHS, koja su prva tri grčka slova Isusova imena (ΙΗΣΎΣ – Iesous). Bernardin je često pobožno pokazivao ovaj monogram na kraju svojih propovijedi onima koji su ga slušali i ohrabrivao vjernike da ga stave na dovratnike svojih domova. Zbog toga je čak bio optužen za krivovjerje i protiv njega su vođena tri crkvena postupka, no svaki je put oslobođen.
Kao dijete sam često viđao po dalmatinskim kućama upravo taj simbol. A kristogram IHS se nalazio i na hostijama koje su pripremale koludrice te nam je jednom časna, pripremajući nas za Prvu pričest, objašnjavala taj simbol kao prva tri slova Isusovog imena na grčkom, ali i dodajući mu značenje da su to prva tri slova rečenice: Isus Hrana Svijeta.
Od optuženika za krivovjerje, kasnije su mu jednako tri puta bile ponuđene tri biskupske stolice, koje je Bernardin odbio. Ostao je propovjednik i franjevac, a svojim je djelovanjem utjecao i na velike franjevce svoga vremena, među njima na svetog Ivana Kapistranskog čija je najveća zasluga što je Bernardin nakon smrti vrlo brzo proglašen svetim.
Bernardin je umro u L’Aquili 20. svibnja 1444. godine, uoči Spasova. Samo šest godina poslije, 1450. godine, papa Nikola V. proglasio ga je svetim. Premda ga se po njegovom porijeklu naziva Sijenskim, što mi je nekako po naravi svari govorilo da je tamo i pokopan, ipak se njegovo neraspadnuto tijelo nalazi u L’Aquili, gradu u koji sam krenuo prvenstveno zbog Celestina V. Ali sam eto, neočekivano naišao na još jednog izvanrednog sveca. Kolovoz 2026. će mi svakako ostati u sjećanju kao mjesec franjevačkih svetaca u Jubilarnoj godini svetoga Franje. Sada je red da se ponovno vratim na pripovijedanje o onome svecu zbog kojeg sam se uputio u L’Aquili.
Celestin V. – papa pustinjak
Dakle, mladi se Petar u ranim dvadesetima odlučuje za monaški život po Pravilu svetog Benedikta. Došao je u Rim gdje je nakon studija zaređen 1237. godine za svećenika. Zavolio je samoću i tišinu planine Morrone koja mu je kasnije priskrbila identitet kao Petar da Morrone.
No ni to mu nije bilo dovoljno pa Petar, žudeći za samoćom i tišinom koju su mu na planini Morrone remetili mnogi do kojih je došao svetački glas o pustinjaku po čijim se molitvama događaju ozdravljenja i čudesa, tražeći sve udaljenija mjesta za naseljavanje, dolazi do planine Maielle, gdje je i ranije jedno vrijeme obitavao. Tamo ga slijede neki mladići koji žele živjeti životom poput Petra, u samoći pustinje i molitvi. Tako oko njega nastaje cenobitski (zajednički) način života. Ta je zajednica 1264. godine dobila i službeno odobrenje pape Urbana IV., kao Braća Duha Svetoga, kasnije poznatijih kao celestinci, koji su slijedili Pravilo svetog Benedikta.
Tek što se novonastala zajednica stabilizirala, godine 1274. sazvan je Lionski sabor na kojem se, između ostaloga, željelo urediti i ograničiti nastajanje novih redova u Crkvi, koji su u 13. stoljeću nicali u velikom broju. Petar je, bojeći se da će monaški red koji je osnovao biti ugušen, otputovao u Francusku ne bi li spriječio ukidanje. Primio ga je papa Grgur X., koji je potvrdio odluku svoga predšasnika. Monaška zajednica celestinaca, za Petrovog života je narasla na 36 zajednica, u kojima je živjelo otprilike 600 monaha. Petar se odrekao vodstva te velike zajednice i povukao se u samoću planine Maiella 1284. godine.
Samoću pustinjačkog života prekinula je neobična svita koja ga je posjetila s još neobičnijom željom. Naime, nakon smrti pape Nikole IV. 1292. godine, Sveta Stolica ostala je upražnjena 27 mjeseci. Kardinalski zbor, koji se sastajao na raznim mjestima u Rimu, nije se uspio dogovoriti ni o jednom kandidatu, a nakon izbijanja kuge, konklava je raspuštena. Prošlo je više od godinu dana prije nego što se mogla ponovno sastati. Tako je 18. listopada 1293. konklava sazvana u Perugi. Da stvar bude još zanimljivija, u svemu nije nedostajalo intrige i ispreplitanja raznih faktora, kako onih crkvenih, tako i političkih.
Napuljski kralj Karlo II. Anžuvinac, želeći imati upliva u crkvene poslove, uspio je utjecati na to da kardinali naposlijetku za novog papu izaberu 80-godišnjeg starca te da ga iz samoće i tišine planinskih vrleti, dovedu u zamršen svijet politike, birokracije i upravljanja. Dakle, kardinalski je zbor 5. srpnja 1294. izabrao za papu pustinjaka Petra. Stoga je u planine Maiella poslano izaslanstvo kako bi se Petru priopćila odluka konklave. Jadni starac, sigurno je zatečen u molitvi i kontemplaciji, pa nije ni bio svjestan bremena koje mu je na ramena nakalamljeno, ali je ipak odluku prihvatio zbog dobra Crkve koja je bez Kristova namjesnika bila gotovo dvije i pol godine. Tako je siroti pustinjak prihvatio biti glas apostola Petra, nasljedujući siromašnoga Krista te je i on, uzevši ime Celestin V., sjeo na magarca i umjesto u Perugiu, ujahao u obližnju L’Aquilu gdje je u crkvi Santa Maria di Collemaggio, okrunjen za papu 29. kolovoza 1294.
Papa Celestin V., navikao na samoću i skromni život, odjednom se našao u žiži mnoštva glasova i savjeta, raskoši i susreta, političkih intriga i vlastitog diplomatskog neiskustva. Sve to, uz uvijek snažno žuđenu samoću, rezultiralo je time da je otprilike četiri mjeseca nakon što je okrunjen za papu, 13. prosinca 1294., odlučio odreći se papinstva. Imajući uvijek duhovno dobro Crkve, kardinalima okupljenima na konzistoriju objasnio je da je njegova odluka donesena „iz poniznosti, radi savršenog života i očuvanja savjesti, zbog slabosti zdravlja i nedostatka znanja te kako bi ponovno zadobio mir i utjehu svojega prijašnjeg života“.
Novi papa postao je Bonifacije VIII., koji je, strahujući od raskola koji bi mogli izazvati njemu protivni kardinali, ali i narod koji je zavolio starog papu, naredio da Celestin bude pod nadzorom. A sam Celestin, želeći se vratiti svojem pustinjačkom životu, pokušao je skloniti se na Morrone, a potom pobjeći u Grčku. Međutim, sustigli su ga i odveli u tvrđavu Fumone, 70-ak kilometara od Rima, gdje je živio deset mjeseci u svojevrsnom pritvoru te je tu i umro 19. svibnja 1296. Kanonizirao ga je 1313. godine papa Klement V. kao svetog Petra od Morrone, a ne kao papu Celestina V.
Njegovo tijelo je preneseno u L’Aquilu, u crkvu gdje je okrunjen za papu. u istoj toj crkvi je na dan svoje krunidbe udijelio Veliki oprost, Sveti dan pomirenja (tal. Perdonanza), koji se i danas slavi otvaranjem Svetih vrata u bazilici svete Marije u L’Aquili svake godine 28. kolovoza. Ta je tradicija, uspostavljena od pape Celestina V. u L’Aquili, bila nagovještaj skore ustanove jubilejske godine oprosta koja je prva proslavljena za cijelu Crkvu nedugo nakon njegove smrti na 1300. godine.
Tako se Sveta vrata bazilike svete Marije od Collemaggia, svake godine, od 1295., papinskom bulom koju je izdao papa Celestin V., otvaraju na blagdan Glavosjeka svetog Ivana Krstitelja 28. kolovoza, a održava se i danas.
Tekst bule glasi:
“Celestin, biskup, sluga slugu Božjih, svim vjernicima Kristovim koji čitaju ovo pismo, zdravlje i apostolski blagoslov. Među svečanim blagdanima koji obilježavaju svece, onaj svetog Ivana Krstitelja treba ubrojiti među najvažnije. Iako je došao iz utrobe majke neplodne u starosti, ipak je bio ispunjen krepošću i obilnim izvorom svetih darova. Bio je glas apostola, dovršivši ciklus proroka, i najavio je Kristovu prisutnost na zemlji kroz propovijedanje Riječi i čudesne znakove. Navijestio je da je Krist svjetlo u magli svijeta i tami neznanja koja je obavijala zemlju. Stoga je Krstitelja pratilo slavno mučeništvo, tajanstveno nametnuto voljom bludnice na temelju zadatka koji joj je povjeren. Mi, koji smo na dan odrubljivanja glave svetog Ivana u benediktinskoj crkvi svete Marije od Collemaggioa u L’Aquili primili tijaru na glavu, želimo da se ovaj svetac časti s još većim štovanjem kroz himne, religiozne pjesme i pobožne molitve vjernika. Stoga, da bi se blagdan odrubljivanja glave svetog Ivana u ovoj crkvi uzveličao značajnim svečanostima i slavio pobožnim sudjelovanjem Božjeg naroda, i neka to bude tim pobožnije i žarkije što više molbe onih koji traže Boga pronađu u ovoj crkvi blaga Crkve, blistave duhovnim darovima koji će im koristiti u budućem životu, ojačani milosrđem svemogućeg Boga i autoritetom njegovih apostola, svetih Petra i Pavla, prilikom svake godišnje prigode blagdana, odrešujemo krivnje i kazne koja proizlazi iz svih njihovih grijeha počinjenih od krštenja sve one koji su, iskreno se pokajavši i ispovjedivši, ušli u crkvu svete Marije od Collemaggioa od večernje uoči blagdana svetog Ivana do večernje neposredno nakon blagdana. Dano u Aquili, 29. rujna, prve godine našeg pontifikata.”
Moleći se pred relikvijama svetoga Celestina V., pročitao sam kratki tekst koji uz oltar stoji i u kojem piše da je život Celestina V., odnosno pustinjaka Petra, obilježilo dobivanje mnogih milosti za sve one koji su mu se obratili, a bezbrojna čuda koja je Gospodin učinio njegovim zagovorom učinila su ga poznatim njegovim suvremenicima kao velikog čudotvorca. Čak i danas pobožni hodočasnici dolaze iz svih krajeva kako bi zamolili duhovne i svjetovne milosti od svetog pustinjaka Celestina.
Polako već postaje tradicija da svakog ljeta posjetim Italiju, a u sklopu toga i neko svetište. Ovog ljeta je posjet svetištima bio intenzivan pa sam tako posjetio između ostaloga svetog Franju, svetu Klaru i svetog Karla Acutisa u Asizu, svetu Ritu u Casci, svetog kapucina Josipa u Leonessi, svetog Celestina V. i Bernardina Sijenskog u L’Aquili, ali i još puno drugih svetaca koje sam hodočasteći sa ženom pješice na Putu svetog Benedikta upoznavao i otkrivao u planinskim krajevima Umbrije, Lazija i Abruzza. Kao da nešto sveto „isparava“ iz tih planina središnje Italije. Tko zna, možda sam nešto i ja od toga udahnuo za svoj život…
Ivan Gavranović