Krajem četvrtoga stoljeća imamo izvještaj jedne hodočasnice imenom Egerija koja izvještava sa svoga puta u Svetu Zemlju. Ona spominje da su se kršćani u Jeruzalemu, u poslijepodnevnim satima nedjelje prije Uskrsa, okupljali na službu Božju na Maslinskom brdu i pritom razmišljali o događaju Isusova ulaska u Jeruzalem. Nakon toga svi su išli u grad. U procesiji su djeca nosila palmine i maslinove grane, a s njima je išao i biskup koji ja zamijenio „ulogu“ Isusovu.
Otad to čine kršćani po cijelome svijetu. Na Cvjetnicu, u rukama nose palmine i maslinove grane, s pjesmom na usnama. To činimo i mi u našim hrvatskim katoličkim župama po Njemačkoj, iako bez biskupa.
Isus ulazi u Jeruzalem. Ljudi se vesele, kliču, pjevaju. Ali ne svi. Mnogi imaju strah pred Isusom. Boje se prevrata, boje se gubitka moći i stoga planiraju njegovu smrt. Isus zna za to. Usprkos tome on kreće na put. Zašto?
Na to nam može dati odgovor čitanje iz knjige proroka Izaije. „Gospodin Bog dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi. Bog mi pomaže.“
Tko tako govori, vjeruje, nada se i ljubi, djeluje po tome, iako je protiv njega nepravda. On je sav tu, budan i spreman. On svoga lica ne zaklanja od pogrda i od pljuvanja. Njemu nije do moći.
Osjeća se povezan s Bogom, zna da je ljubljen od njega i da stoga može ići ovim putom, nošen od vjere, nade i ljubavi. Možda i nas može ohrabriti da živimo po njegovom uzoru?
I mi smo ovdje u Münchenu dio povijesti, povijesti Isusove muke. Samo iz muke se može postati supatnik. Iz patnje sućut i solidarnost s ljudima bliskima i dalekima koji danas moraju trpjeti. To je osjećao i blaženi Alojzije Stepinac, ne samo sa svojim narodom, nego i s ljudima, pripadnicima drugih naroda i vjera. Svi su oni bili uključeni u blaženikovu molitvu i nije se čuditi da svaki puta kad naši vjernici dolaze u njegovu kapelu u Münchenu, stanu pred njegov kip, dotaknu ga se, pomole se pred njim i nastave svoj križni put, vjerujući da će im blaženik izmoliti kod Boga potrebnu snagu, da izdrže.
Ovih dana iza njegova kipa procvjetala je i trešnja koja čini prekrasan ures, poput cvjetne krune na glavi blaženika i jednoga dana, nadamo se sveca Crkve u Hrvata i cijele katoličke Crkve.
Zajedno s blaženim Alojzijem Stepincem kličemo Kristu: Hosana-Spasi nas! Budi uz nas u ovom Velikom Tjednu, na Uskrs i u sve dane naših životnih putova, kao što si bio na putu dvojice učenika u Emaus!
Fra Jozo Župić
