Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

MEDITACIJA: Stope radosti i dobrohotnosti

Prava radost dolazi od Boga, koji voli čovjeka i raduje se njegovu dobru. Evanđelja nam pripovijedaju prekrasne prispodobe iz svakodnevnoga života, koje dočaravaju kako Bog ne želi propast čovjeku, nego se neizmjerno raduje svakome pojedincu: poput udovice koja je pronašla drahmu, poput pastira koji je pronašao ovcu, poput oca koji je raširenih ruku dočekao svoga odbjegla sina.

Svaki put kada dođem u München odem u katedralu Naše Gospe pomoliti se. Svaki put učinim i jednu na prvi pogled neobičnu gestu, poput mnogih drugih posjetitelja. Stavim svoje stopalo u stopalo koje se nalazi uklesano u podu na samom ulazu u katedrali, te odmjeravam veličinu svoga stopala s onim na podu. Istovremeno promatram, kako se i drugi posjetitelji koji naprave jednaku gestu, pitaju čemu jedno stopalo (još s ostrugom) u jednome Božjemu hramu.  

Prva zanimljivost te uklesane stope jest u tome da se – kada se stane u nju – ne vidi nijedan prozor u pobočnim lađama katedrale (a od 1622. do 1860. godine nije se vidio ni prozor na glavnome oltaru). No, ostaje i dalje pitanje, kome je bilo važno jednu takvu točku ovjekovječiti jednom stopom s ostrugom.

Tek zanimljiva legenda osvjetljava njezin smisao. Ona kazuje da se ne radi o ljudskoj stopi, već ni manje ni više, o stopi samoga vraga, pa se naziva „vražja stopa“ (njem. Teufelstritt). Još je teže pitanje zašto stopa jednoga vraga u katedrali, svečanoj kući Božjoj? Jedna verzija legende pripovijeda da je graditelj katedrale s vragom, da ga ovaj pusti na miru, sklopio neobičan dogovor: da će sagraditi katedralu bez ijednoga prozora. Kada je katedrala bila gotova ali ne još posvećena, vrag se ušuljao u nju te radoznalo i mrzovoljno promatrao tu velebnu građevinu. Najednom se počeo glasno smijati jer s mjesta na kojem je stajao nije vidio niti jedan prozor. Obradovao se tome, jer je mislio da ta nova katedrala doista nema prozora i da u jednu takvu tamnu građevinu, ma koliko bila veličanstvena, neće nitko dolaziti moliti se Bogu. U pobjedničkoj radosti što katedrala nije uspjela, udario je nogom o pod i tako ostavio svoj otisak na mjestu današnje stope.

No, i u ovoj legendi zlo nema konačnu pobjedu i najslađe se smije onaj tko se zadnji smije. Kada je vrag zakoračio samo jedan korak naprijed, odjednom je u crkvi ugledao mnoštvo prozora. Tada je shvatio da ga je graditelj prevario. Od bijesa se pretvorio u snažan vjetar i novu katedralu htio srušiti snagom oluje, ali nije uspio. Otada, završava legenda, on i njegovi „drugovi“ do danas zavijaju oko tornjeva katedrale, ali ona i dalje stoji veličanstvena i netaknuta.

Koliko god se radilo o legendi, njezina poruka je i danas veoma aktualna. Među ostalim, „vražju stopu“ možemo protumačiti kao vidljivi trag zluradosti (njem. Schadenfreude) – one krive radosti koja se zna i u nama roditi zbog neuspjeha ili nesreće koja zadesi drugoga. Koliko puta i mi ostavljamo slične, vidljive i nevidljive otiske našega zadovoljstva zbog nevolje drugoga? Posebno kada se radi o nekome na koga smo ljubomorni, koji nije iz našega „klana“, kojemu se želimo osvetiti, kojemu želimo da dobije „što je zaslužio“.

Zluradost sa svim svojim lakšim i težim varijantama, u konačnici nije nikakva radost. Nije radost zbog toga što zluradost ne želi da je drugome dobro. Nije radost ni zbog toga što ona iznutra uništava i onoga koji je njome opterećen. Na kraju, zluradost nije istinska radost jer dolazi od Napasnika koji vješto zavodi čovjeka, ali ga na kraju uništi.

Prava radost dolazi od Boga, koji voli čovjeka i raduje se njegovu dobru. Evanđelja nam pripovijedaju prekrasne prispodobe iz svakodnevnoga života, koje dočaravaju kako Bog ne želi propast čovjeku, nego se neizmjerno raduje svakome pojedincu: poput udovice koja je pronašla drahmu, poput pastira koji je pronašao ovcu, poput oca koji je raširenih ruku dočekao svoga odbjegla sina.

Bog nas poziva da činimo poput njega: da se radujemo dobru drugoga čovjeka; da drugome izrazimo priznanje koje je zaslužio; da ga zaštitimo zbog njegova nedostatka ili neuspjeha; da mu pomognemo kako bi mu se ostvarila neka želja; da ga podržimo na njegovu putu prema plemenitom cilju; da drugome učinimo nešto lijepo i radosno.

Radost zbog drugoga stvara i u nama istinsko zadovoljstvo. Ona nam daje da i mi rastemo s njegovim dobrom. Prava radost prema drugome nepogrešivo nam kazuje da smo na Božjoj strani.

s. Valerija Kovač

Živa zajednica, 5-6/7-8/2021.