Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

MARIENTHAL: Tradicionalno hodočašće Hrvata katolika u Marienthal

Hrvati katolici iz hrvatskih katoličkih misija (HKM) i župa (HKŽ) iz Rajnsko-majnskog pastoralnog područja tradicionalno su hodočastili na Duhovski ponedjeljak – blagdan Blažene Djevice Marije Majke Crkve, u franjevačko svetište Blažene Djevice Marije od milosti – Gospe žalosne u Marienthal, u organizaciji Hrvatske katoličke župe Frankfurt am Main. Zajedno s njima hodočastili su i Hrvati katolici iz HKM Ludwigshafen am Rhein pod vodstvom voditelja misije fra Slavka Antunovića i pastoralne suradnice s. Valerije Šimović.
Svečano misno slavlje ispred crkve u svetištu predvodio je župnik i upravitelj svetišta sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju, u Bosni i Hercegovini, fra Filip Karadža u zajedištvu sa župnikom HKŽ Frankfurtu i predstavnikom toga pastoralnog područja za svećenike fra Željkom Ćurkovićem, voditeljem HKM Wiesbaden dr. fra Mironom Sikirićem i s još devetoricom redovničkih i biskupijskih svećenika. Sve je na početku uime organizatora – HKŽ Frankfurt pozdravio župnik fra Željko Ćurković, a potom i gvardijan franjevačkog samostana u Marienthalu fra Bernold Geyer.

Fra Filip Karadža je u propovijedi podsjetio kako je čovjek biće koje je u svojoj biti povezano s Bogom. Bog i čovjek su neraskidivo povezani, a sloboda od Boga darovana čovjeku najveći je dar koji čovjeka čini bogolikim, ali se u povijesti pokazalo da može biti za čovjeka i koban, ako se zloporabi u samovoljnom postupanju. Iako čovjek odlazi od Boga, Bog ga ne napušta. Božja briga za čovjeka nije nestala čovjekovim nevjerstvom i čovjekovim odlaskom od Boga. Bog ostaje trajno vjeran, iako je čovjek nevjeran. Kao što je Ivan Krstitelj najavio, Bog nam dolazi u ljudsku povijest po svome sinu Isusu Kristu, koji se utjelovljuje da uspostavi grijehom narušeno jedinstvo Boga i čovjeka u slobodi i u ljubavi. Tako nam Bog pokazuje svoju najveću ljubav koja se učovječuje, uzima udijela u našoj zemljanosti. Bog se učovječuje da bi se čovjek pobožanstvenio. U osobi Isusa Krista vidimo pravoga Boga i pravoga čovjeka. Isus je sam objavljeni i objavitelj. Biti sretan, pronaći sreću života, znači pronaći Isusa Krista. Tome mora prehoditi promjena uma i srca – obraćenje. Kršćanski je put ljubavi prema Bogu preko ljubavi prema čovjeku. Crkva je početak kraljevstva Božjega na zemlji, koja je vječno usmjerena prema nebesima. Isus je svoju Crkvu utemeljio na svojoj muci, smrti i uskrsnuću. Postao je razapeta ljubav za čovjeka, kazao je dodavši kako i mi danas kao Kristovi učenici vidimo da nas ovaj svijet doista ne razumije, da nas i mrzi iako živimo u civilizaciji koja svoje temelje ima na atičkoj grčkoj filozofiji, na rimskom pravnom izričaju i judeo-kršćanskoj tradiciji. U našoj velikoj kući Europi sve se više zamagljuje biblijska, evanđeoska slika o čovjeku, nameće nam se neka laboratorisko-ideološki obojena konstrukcija o čovjeku. Biblijskoj antropologiji suprotstavlja se agnostičko-materijalistička antropologija bez ikakvog onostranoga uporišta koja čovjeka gleda samo kao objekt profita. Za razumijevanje čovjeka nema mjesta tajni, nego je čovjek predmet sumnjivih kvazi znanstvenih naklapanja. Donose se novi zakoni koji su prirodno neutemeljeni. Moralne vrenote i ćudoređe nisu zadane vrijednosti već su podložne raznim sociološkim konstrukcijama. Ne postoje vječne i nepromjenjive istine, nego je sve podložno čovjekovoj percepciji i čovjekovom doživljaju. Sve je dopušteno što državnim zakonom ili normom nije regulirano. Na prvi pogled bi se moglo reći da je to plod demokracije pa nek svatko misli i radi kako hoće. Ali stvari postaju daleko opasnije kada ovakvim svjetonazorom zadojeni i oboružani moći ljudi čine izvršnu vlast u zemljama i zakoni od njih doneseni postaju obvezujući za sve. Bogatije zemlje u Europi, među kojima je i Njemačka, u kojoj vi živite, socijalnom i gospodarskom stabilnošću možda moralna pitanja građana ostavljaju po strani, budući je ljudima osiguran materijalni dio života, a duhovni dio za njih se čini manje bitnim ili proizvoljnim. Međutim, kod nas, u zemljama koje su bile pod jarmom komunističke ideologije posljedice moralnoga nereda i sunovrata vidljive su na svim područjima. U našoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tragovi i ostaci starih komunističkih, ateističkih i materijalističkih struktura još uvijek su vidljivi u političkom djelovanju njihovih krvnih i ideoloških sljedbenika. Oni su se dobro umrežili, ekonomski potkožili, dobro su se infiltrirali u institucije novih država. Oni ne slušaju molbe i potrebe svoga naroda nego su licemjerni poslušnici centara moći izvan zemlje, bilo da se radi o političkim centrima moći ili mulinacionalnim kompanijama koje postaju jače od pojedinih, posebno malih država. Veliki je dio duboko korumpiran, a dobar dio zdravoga narodnoga bića u nemogućnosti da se nosi sa postojećim stanjem, prisiljen je na siromaštvo ili na odlazak u druge zemlje. Mnogi nosioci odgovornih službi u državi, zapravo ne vole ni državu niti njezine stanovnike. Oni samo uživaju u privilegiranom statusu koje određene državne i diplomatske službe sa sobom nose. Poslodavci ucjenjuju ljude tako da im ne isplaćuju zaslužene plaće. Moraju prekovremeno raditi ili im se prijeti otkazom. Moraju raditi nedjeljom i blagdanima, a zato nisu više plaćeni. Ženama se postavljaju uvjeti pri zaposlenju da u prvim godinama radnoga odnosa ne smiju zatrudnjeti, i tako dalje. Time se razara egzistencija obitelji koju bi država morala i institucionalno štititi, kao prirodnu zajednicu sačinjenu od muškarca i žene te djece koja se iz te obitelji rađaju. Država, koja mora biti servis u službi svoga naroda i građana, postaje omča oko vrata koja je tu samo da bude u službi ovršitelja ili da sankcionira svoje članove, a ničim da ih zaštiti ili da im pomogne. Pa nije se ni čuditi onda da ljudi bježe iz takve zemlje koju je Bog obdario prirodnim ljepotama i svakovrsnim darovima. Možda i neki ovdje od vas otišli upravo iz tih razloga, bilo iz Hrvatske ili iz Bosne i Hercegovine. Spomenuta oligarhija to i čini da mi odemo, da vi odete. Našim odlaskom mi pristajemo na njihovu prljavu igru. Možda se naša zemlja i prazni od našega naroda da bi je netko drugi zaposjeo ili da bi bila poligonom za razne eksperimente moćnih svjetskih sila za one radnje koje ne smiju ili ne mogu izvoditi u svojim zemljama. Treba poštivati svačiju slobodu i mogućnost izbora da čovjek živi gdje hoće, ali da to bude sloboda, a ne prisila. Možemo li se mi kršćani pomiriti s takvim stanjem. Dijagnozu smo čuli, ali koja je terapija. Trebamo se upitati što je s nama zauzetim katolicima u politici, u gospodarstvu, u socijali, u školstvu. Jesmo li sve prepustili drugima i samo nemoćno promatramo što se događa? Ne možemo biti introvertirana Crkva. Moramo izići na ulice, kako kaže papa Franjo. Crkva mora po nama biti vidljiva u svakodnevnom životu. Po našim postupcima i vjerovanjima mora se vidjeti da smo kršćani. Iz našega vjerovati mora uslijediti i naše djelovati. Trebamo evangelizirati svijet i sebe i svoj narod. To ne znači da država treba biti klerikalna ili teokratska, već treba biti prava demokratska i slobodna zajednica utemeljena na prirodno-moralnom zakonu gdje se poštuje osobu i njezino dostojanstvo i gdje se poštuje život od začeća do prirodne smrti. Zato moramo stvarati revoliciju i civilizaciju ljubavi. Mi kršćani u svim vremenima svjesni smo i svoje slabosti, i naših slabosti i naših ranjivosti. Mi smo čuvari neprocjenjivoga blaga, ali ga nosimo u krhkim posudama. Susrećemo se sa skandalima i kod onih ljudi koji su u prvim redovima Crkve i time se slabi njezina navjestiteljska snaga. Zluradi neprijatelji jedva čekaju takve vijesti da bi mogli kazati: ako je slab i grešan navjestitelj, slaba je i nebitna i njegova poruka. Imajmo snage pokajati se za grijeh i zlo, obratiti se, dobiti nov um i novo srce, promijeniti se. Naša je snaga upravo u našoj slabosti, u našoj ranjivosti, ali i u nepomućenosti i snazi naše vjere. Slabi jesmo, ali bez cilja i bez nade nismo. Naša je snaga Isus Krist, naš jedini Gospodin i Spasitelj, istaknuo je fra Filip Karadža u propovijedi, potaknuvši okupljene neka radosno žive darove Duha Svetoga i neka se ne boje ma gdje živjeli.

Prikazne darove prinijeli su mladi u hrvatskim narodnim nošnja, a milodari su bili namijenjeni za izgradnju i uređenje svetišta sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju.
Pjevanje na sv. misi uz pratnju na orguljama animirale su s. Pavimira Šimunović i s. Filipa Smoljo iz Hrvatske kaotoličke župe (HKŽ) Frankfurt am Main. Misnom slavlju pribivalo je i više pastoralnih suradnica i suradnika (redovnica i laika) na čelu s njihovim predstavnikom pastoralnim referentom u HKM Offenbacah am Main pastoralnim referentom Zvonkom Orlovićem. Misnom slavlju pribivale su i školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina, koje djeluju u Biskupiji Mainz.
Na kraju je fra Filipu Karadži i svima okupljenima na hodočašću zahvalio fra Željko Ćurković.

Nakon okrjepe bila je molitva i blagoslov s Presvetim Olatarskim Sakramentom. Prije misnog slavlja vjernici su imali prigodu za ispovijed i osobne molitve te su mogli sudjelovati u pobožnosti križnoga puta, kojega je predvodio župnik HKŽ Main-Taunus/Hochtaunus fra Ante Marković.

 

Tekst i snimke: Adolf Polegubić