KRIŽNI PUT GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA za vrijeme opasnosti od koronavirusa

Tekst: fra Zvonko Tolić

Uvodna molitva:
Gospodine, neobični su ovi naši dani. Neobične su naše molitve. Molimo i u duhu smo zajedno, ali smo daleko jedni od drugih, a najdalje od Tebe. Ranjeni smo zlom koje nas snađe. Razdire nas virus, ali ne samo jedan. Puno ih se nataložilo u našem životu. Od ovoga dana želimo s tobom biti, jer si ti s nama. Rekao si nam na početku ove korizme da razderemo srca, a ne halje svoje! Da se vratimo Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom i on se nad zlom ražali. Želimo ti se vratiti i moliti te za oproštenje. Želimo te pratiti na križnom putu, ne poput one mase koja te u smrt goni, nego kao Veronika i Cirenac, kao Ivan, a nadasve tvoja i naša Majka. I pomozi nam, kad posrćemo, da ne padamo… i ostanemo u kaljuži naših lutanja. Ti si naš Bog, a mi Tvoja djeca i budi s nama u teške dane koje nosimo. Nismo te dostojni to moliti, ali molimo, tražimo, plačemo. Velika je tvoja ljubav.

PRVA POSTAJA: Isusa osuđuju na smrt
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Osudili smo te. To je bila naša ljudska hvala za svu tvoju ljubav. I vječno ćemo prati ruke poput Poncija Pilata i govoriti da to nismo mi, da je to netko drugi. Mi smo te osudili, ja sam te osudio. Čovjek traži Boga kad mu treba, ali ga osudi i odbaci kad mu je na putu zemaljskih prohtjeva, interesa, loše savjesti, grijesima premrežene. Kao i Pilat, taj zloguki lik naše tobožnje nevinosti toliko smo puta rekli: Evo čovjeka i izručili te pogrdi, odbacivanju, mržnji, preziru. I dočekasmo zlo koje nas snađe. Ali ti nisi samo čovjek, Isuse. Ti si Bog i ne mjeri nam zemaljski, nego, oprosti božanski, kako jedino znaš! I kad čuješ: „Raspni ga, raspni ga. Smrt zaslužuje!“ oprosti!
Smiluj se nama, Gospodine!

DRUGA POSTAJA: Isus prima na sebe križ
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Je li ti težak križ, Isuse? Nije to tvoj, to je moj križ, moje zlo i grijeh koji su se sručili na tvoja nevina ramena, a još više božansko srce. Moj križ, križ nezahvalnika, grešnika, slabića. Bolno ti je, Isuse, preuzeti na sebe naše grijehe, teško i preteško. Kako ti je – mi to samo pomalo i ponekad osjetimo. Ovo je trenutak tog osjećanja: crkve su nam zatvorene, gradovi naši pusti, bolnice nam pune umirućih. Ovaj jad koji živimo i strah kojim gledamo u naše sutra, tek je mali djelić tvoje muke, i one tjelesne i one u duši. Ali, nisi posustao. Znao si zašto si se uputio na Kalvariju. Pomozi nam da i mi ne izgubimo nadu, da znamo korake naše klecave u tvojima osnažiti. Ljubav te je vodila naprijed. Nas neka ona grije u ovom teškom našem trenutku i otvori nam oči srca da i mi poput tebe Boga ljubimo, svoj život čestito živimo! Ići ćemo naprijed, ali nam ne daj da dalje idemo bez tebe i tvoje ljubavi!
Smiluj se nama, Gospodine!

TREĆA POSTAJA: Isus pada prvi put pod križem
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Pao si, Isuse. Težak ti je naš križ. Svjesni smo toga. Sad smo svjesni kad smo osjetili križ. Mnogi su ovih dana pali i teško se ustaju. Padaju naši svećenici, liječnici, medicinsko osoblje i možda nitko ne vidi njihove patnje. Ali ti ih vidiš i znaš kako je padati, a svjestan da se tu ne smije stati, odustati. … Gospodine, prostrto ti je tijelo u prašini života, naših grijeha i slabosti. Pokupi tu prašinu, skupi je i njome omotaj svoje srce. Ne da ga zaguši, nego da prašinu naših života oživi i ojači da ustanemo! Ovo zlo i napast što nas zadesi, neka nam bude škola da, s tvojim primjerom, ne padamo više, Gospodine. Uzmi, Gospodine, svu bijedu čovječanstva, za sve nas koji padamo u grijehe! Ležimo u prašini zemaljskih grijeha, umiruće nade i nestalnoga života. Pomozi nam ustati! Pomozi, jer jedino tako možemo naprijed!
Smiluj se nama, Gospodine!

ČETVRTA POSTAJA: Isus susreće svoju majku
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Isuse, kako ti je bilo kad si susreo to drago lice svoje majke? Kako si podnosio njezinu bol? Osim svoje, boli te i njezino raspuknuto srce. Jesi li se sjetio svih onih divnih trenutaka tvoga odrastanja, one ljubavi Majke i Sina? Ispunilo se proročanstvo starca Šimuna iz Hrama, dok si mirno snivao u naručju majke: „I tebi će samoj mač probosti dušu“. Mač boli probada dvije duše: tvoju i majčinu. Probada li nas na bolnim putovima naših života? Isuse, mnoge su majke ovih dana bolju probodene zbog straha za svoju djecu, za njihovu budućnost. Molimo te, ne zaboravi u Majčinu licu vidjeti naše patnje, naše boli, naše strahove i izgubljenost pred budućnošću! Pomozi nam mijenjati sebe, svoje svjetove koji nas odvode od tebe. Neka nas jača i vodi Tvoja ljubav, neka nas štiti molitva Majke!
Smiluj se nama, Gospodine!

PETA POSTAJA: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
I Šimun Cirenac se otimao nositi tvoj križ, ali ga prisiliše. I ime mu osta zauvijek urezano u Tvome dlanu i ljudskoj povijesti. Isuse, ne bojiš se poniženja što ti treba ljudska pomoć. Toliko si nam se približio. Zato, jer znaš našu slabost, molimo te za mnoge Cirence da pomognu iznijeti ovaj naš zajednički križ: možda ih ne cijenimo, možda ne slušamo njihova upozorenja. Možda su i očajni i iznemogli u svom nošenju tuđega križa. Nemoj da oni sustanu, ne daj da se umore. Pomozi im liječiti, njegovati, tješiti, moliti… I ureži njihova imena, živote, jer se daju za ugroženu braću i sestre, u dlan svoje vječne ruke i milosrđa!
Smiluj se nama, Gospodine!

ŠESTA POSTAJA: Veronika pruža Isusu rubac
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Jednom si nam, dok si nas poučavao, rekao: „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ Veronika, hrabra žena koja se ne boji prijezira, odbacivanja ovozemnih velikana koji te vode u smrt, donosi ti svoj rubac, da te utješi i kaže ti da je nekome žao, da nekoga boli tvoja muka, da nisi sam. Ta hrabra žena, Veronika, i u ovome vremenu živi i nije umrla i otišla s ovoga svijeta. Veronika danas liječi oboljele, njeguje rane njihove duše i tijela, tješi njihove obitelji. Veronika se danas ne boji za svoj život, izlaže ga opasnosti da bi spasila druge. Isuse, pomozi svim Veronikama u bolnicama ovih dana da izdrže bol i patnju koju nose, daj im snagu izdržati nemoguće, a ti ih zagrli u svom srcu i daruj svoje sveto lice, koje neka ih snaži da ne posustanu, da njihovo herojstvo bude u tvojoj ljubavi nagrađeno!
Smiluj se nama, Gospodine!

SEDMA POSTAJA: Isus pada po drugi put pod križem
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Isuse, opet ti ponestaje snage, sve se ruši oko tebe. Osjećaš se napuštenim, ali ne daš da te slabost nadvlada. Opet si iznemogao od bičevanja i koljena ti klecaju. Bičevi naših grijeha su ti preteški. Kako li su bolni naši udarci i teški naši tereti koje ti danima, godinama, stoljećima tovarimo. Kako li je bolno osluškivati titraje nezahvalnog ljudskog srca. Ali, Gospodine, ti razumiješ tu bol najbolje. Zato te molimo za sve koji danas podnose boli sustajanja, iznemoglosti, nemoći. Nemoj ih ostaviti! Ulij im snage jer trebaju bolesnima, ugroženima, starima. Pomozi svima koji pomažu ovih teških dana, jer ih ti dobro razumiješ i znaš njihovu nemoć, kojoj je potrebna nadljudska, božanska snaga! Pomozi im!
Smiluj se nama, Gospodine!

OSMA POSTAJA: Isus tješi jeruzalemske žene
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
„Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom i djecom svojom.“ Na svaku suzu, na svaki krik koji se prolama kroz noć ovoga svijeta Isus odgovara: „Ne plači. I ako plačeš nemoj plakati radi mene, plači radi svojih grijeha, plači je si me zaboravio, plači jer si se našao u besmislu života. Plači jer ti grijesi vapiju u nebo.“ Zbog toga treba plakati, i kajati se, i mijenjati se. On će nam onda obrisati svaku suzu s oka, on će nam pomoći, jer je došao radi nas, biti s nama, okrenuti nas na staze života koji struji u vječnost. Obriši nam suze, Gospodine, kojima natapamo zemlju i svakog su nam dana krupnije. Obriši ih i zaustavi, Isuse. Zato si i došao k nama. Privuci nas k sebi i ohrabri u ova teška vremena.
Smiluj se nama, Gospodine!

DEVETA POSTAJA: Isus pada po treći put pod križem
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Teško je, Kriste, po treći put pomisliti da je gotovo, da se dalje ne može. Ali ti znaš da si i Bog i da možeš i da moraš iznijeti naš križ. Ali, mi smo u svojim padovima slabi i nemamo snage, hvata nas očaj, malodušje. Jeremija nam je jednom rekao: „Zašto nas tako biješ, te nam više nema lijeka? Nadasmo se miru, ali dobra nema, čekasmo vrijeme ozdravljenja, al‘ evo užasa! O Jahve, bezbožnost svoju priznajemo, bezakonje otaca svojih; doista, tebi sagriješismo! Ne odbaci nas, rad‘ imena svoga, ne sramoti prijestol Slave svoje, spomeni se i nemoj razvrći Saveza svog s nama!“ Doista, ne odbaci nas, Gospodine poradi naših padova na dno muke i tuge. Smiluj se vapijućoj našoj molbi i snage nam daj za dalje, preko križa do uskrsnuća!
Smiluj se nama, Gospodine!

DESETA POSTAJA: Isusa svlače
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Ogoljen si, Isuse. Žele ti uzeti dostojanstvo i tijela i ideala. A ti šutke, k’o janje za klanje, prihvaćaš da se mržnja i poniženje sila tame nadviju nad tvojim dostojanstvom. Ti koji si život došao dati za naše dostojanstvo, ostade bez njega. Ujediniše se s demonima, poskakuju od prividne sreće, izruguju ti se, ispunjeni lažnim osjećajem moći i vlastitog božanstva. Ali, to je naša sramota, naš grijeh. Poput svih koji od danas do sutra žive, lutasmo divljinom života i umjesto da izaberemo život i blagoslov, mi izabrasmo smrt i prokletstvo. I dovede nas do ruba samouništenja ono što smo mislili da je naše, da smo jači, nedohvatljivi, svemogući. Ogoli, Gospodine, naše slabosti, ogoli grijehe koje množimo i
zaogrni nas plaštem svetoga, Tvoga! Obuci nas u haljinu ljubavi, milosrđa, dostojanstva, dobrote! Zbog toga si tu gdje jesi, zato trpiš i patiš, a nadasve beskrajno ljubiš.
Smiluj se nama, Gospodine!

JEDANAESTA POSTAJA: Isusa pribijaju na križ
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Pribiše te, Isuse, čavlima svih Tvojih stajanja na put ljudskoj oholosti, bestijalnosti umišljanju u vlastito božanstvo. Pribiše te svi oni kojima si rekao gdje im je mjesto. Jesam li ja među njima, ima li moje nečiste savjesti koja te ovako odbacuje? Kako li su bolni jauci tvoga tijela! Kako li te boli nezahvalnost naša! Koji li te čavli više bole? Oni naše duše što se demonski cereka i izruguje sa svetim. Ali, neka. Neće još dugo. Posljednji su trzaju ohologa zla koje već vidi svoj konačni pad. Isuse, Spasitelju ljubljeni, oprosti nam čavle kojima te probadamo, oprosti nam sve ono što ti nezahvalno činimo! Pomozi nam spoznati da bez tebe ne možemo dalje! Pomozi nam da čavli koji nas bodu i ubijaju, koji su nas stjerali u naše domove, koji nam ne daju da nastavimo oplemenjivati djelo Tvojih ruku, ovu zemlju, pomozi da ih se riješimo i pridruži ih čavlima golgotskim, čavlima svoga milosrđa!
Smiluj se nama, Gospodine!

DVANAESTA POSTAJA: Isus umire na križu
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Razapesmo te, izrugasmo te, odbacismo. Jesmo li sretniji kad ne kopaš po dubinama naše savjesti? Jesmo li sretniji sad kad si raširio svoje ruke? Kako li je bolno bilo gledati te ponižena na križu kada Ocu vapiš: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Kako li nas tješe tvoje riječi: „Oče, oprosti im jer ne znaju sto čine.“ Za nas moliš, jer si žedan naše ljubavi. I kad drugi put ožedniš, nemoj da ti dademo octa, pomozi nam da ti uzvratimo barem kapljicom na more tvoje ljubavi. I dok si umirao, ostavio si nam Majku, ostavio si nam sebe. Umro si za nas, jer si nas ljubio, beskrajno ljubio. Molimo te za naše umiruće, koji u patnjama odlaze s ovog svijeta, bez pozdrava, bez najbližih. Molimo te za sve, koje ovo zlo prerano odvoji od sunca ovoga svijeta. Pomozi nam, jer smo nemoćni. Ali, vjera nam je snaga, ona jača našu nemoć, odgoni svaki strah. Neka umre na tvom križu naš strah, naše lutanje, neka umre naš hod bez tebe! Predaj Ocu i naše slabosti, naše grijehe, usmrti naša lažna očekivanja i vrati nas vjeri, vrati nas realnosti života!
Smiluj se nama, Gospodine!

TRINAESTA POSTAJA: Isusa skidaju s križa
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Sve si nam dao, Isuse, dao si život, dao si svoju božansku ljubav, dao si nam smisao našeg postojanja. Do kraja si ustrajao da nam otvoriš nebo. Ali, ovo je trenutak kad razmišljamo o boli Tvoje i naše Majke Marije, koja se radovala tvom životu, a, evo sada, u naručje prima, mrtvo tvoje tijelo. Marijo, kako ti je bilo gledati kopljem probodeno srce ljubavi? Kako ti je bilo podnijeti ljudsku nezahvalnost? Raspadalo se srce majke! Bol je ovladala svakim titrajem njezina bića! Marijo, Majko naša, našu si nam povijest bila naša najvjernija odvjetnica. I sada, u agoniji mnogih života te molimo i dok zrnca krunice prebiremo: izmoli nam od svog Sina utjehu, pruži nam nebesku zaštitu dok pokapamo svoje mrtve kojih sve je više! Nauči nas da ljubimo onom ljubavlju kojom ti Boga ljubiš! Budi Majka naših nadanja, našeg obraćenja, našeg mijenjanja!
Smiluj se nama, Gospodine!

ČETRNAESTA POSTAJA: Isusa polažu u grob
Klanjamo se, Tebi, Kriste…
Kako li mračne sile i tama misle da ćeš u grobu ostati. Zatvoren je grob teškim kamenom. Unutra ne postoji smrt, unutra se rađa život. I doći će svjetlo uskrsnuća, svanut će zora okupana suncem.
Ali, možemo li maknuti kamen, otkotrljati ga daleko, da nama svane novo jutro. Taj kamen kojega nitko ne može maknuti mi često susrećemo. Mi znamo, Gospodine, da nas ljubiš, mi vjerujemo tvome uskrsnuću koje postade most našeg spasa. Mi se nadamo da je tvoja smrt naša snaga koja neće oslabjeti. I kad nam ponestane daha i počnemo sumnjati, izvuci nas iz groba našeg očaja! Sjeti se, Gospodine, onog oca čijeg si sina izliječio i koji ti na tvoje pitanje je li vjeruje, odgovara: „Vjerujem, Gospodine,. Pomozi mojoj nevjeri.“ Pomozi našim nevjerama da postanu svjetlo vjere, zora uskrsnuća! Pomozi nam da ustanemo iz svojih beznađa i daj nam snage da budemo svjesni da je život jači od smrti, ljubav jača od mržnje! Otkotrljaj kamenje s naših života i uputi nas putem tvoje ljubavi, da osjetimo da si ti Bog, jači od svega u nama slabog.
Smiluj se nama, Gospodine!

Završna molitva:
Gospodine, sklopljen je novi savez neba i zemlje. I taj savez si ti. I tvoj križ postade most od smrti u život. Nisi umro, Gospodine, da mi umiremo. Nisi došao da budemo nesretni. Ovaj svijet, satkan i od grešnika, djelo je tvoje ljubavi. Stoga te molimo da nam oprostiš svaki udarac, izrugivanje, zatajenje, svaki ubod trnove krune, svaki podsmijeh i osudu, svaki čavao i koplje kojim te ranjavamo. Oprosti nam naše nezahvalnosti, naše umišljenosti i božanstva koja sebi pripisujemo. Oprosti i daj nam snage sve ovo nadvladati i promijeniti putove i staze kojima smo išli. Na poseban te način molimo za sve koji su na granicama svoje izdržljivosti, umiruće i one koji pomažu umirućima. Molimo te, kad sve ovo prođe, da budemo bolji ljudi, da budemo okrenuti neprolaznom, vječnom, tvome. Pomozi nam biti Tvoji svjetionici, Tvoje ruke i noge, Tvoje srce ovome svijetu. Jedino ćemo tako iz svega ovoga nešto naučiti. Pouči nas, Učitelju! Amen