Duhovna poezija

Zagreb grade, ti več dugo nisi bel kak si negda bil, vrni se belini da bi mogel starom Joži želju ispiniti i na trenutak v

tamo se putuje bez voznog reda bez karte i bez novca a moj je kufer odavno spreman bez zlata i bez dvorca tamo putujem sam

Na Dušni dan za vsaku dušu treba moliti, da bi mogla čista srca pred Bogeka ziti! Glas čiste duše daleko se čuje, njezinu molitvu vsaki

Plava boja je tvoja Zagrebe – ljubavi moja! Za navek ostal buš mlad jer vsaki Zagrepčanec ima te rad. Grič i Kaptol, dva plava Zagreb

Često Baš često zna govoriti Iz neke daleke tišine Iz najveće skrovite dubine Ona govori šutnjom tako snažno da vjeru ojača čovjeku samo jednim dodirom

Ja vjerujem! Još jače vjerujem – dok vani je vrijeme tišine koja razara ove naše ljudske i pomalo grešne duše i sate i dane ovih

O, Bože blagi, ko´ Boga Te molim, svrni pogled Ti na ove vjeđe, dani se moji sad tope u pijesku, a iskre u oku sve

sam sam u toj tišini i potpuno svoj ovaj komad zemlje urezao se ispod kože i diše sa mnom iz drevnog korijena mladica smokve izniče

Fra Ante Vučković: Ako bi noćas…

tu u srcu grada uzdiže se katedrala trajnija od vremena što je prohujalo iznad njezinih zvonika a ona je i majka i zaklon u Isusovu

a svjetlo je Tvoje veliko veće i od Sunca i Sunčeva sustava i od svjetla od kraja do kraja Zemlje i baklja Tvoja osvjetljava tamu

O Višnji Bože, jedini moj Bože, Ti nado mojih odbrojanih dana, Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana, Gdje tru se sati a

Mrtvi mi valovi izbacuju vesla. Sporo idem uza snagu svu. A On mirno spava (k’o da ne zna za me) Ništa za to. On je

Podići se iznad sebe uroniti u tajnu dijete – Boga duša žudi za tim vreba zeđ se taži rosom neba i zov kad čujem da

dok polagano hodam ulicama ovoga grada pazim da ne ozlijedim travku i mrava jer ovo je mjesto sveto dok u mislima prebirem krv i suze