Duhovna poezija: Sarajevska katedrala
tu u srcu grada uzdiže se katedrala trajnija od vremena što je prohujalo iznad njezinih zvonika a ona je i majka i zaklon u Isusovu
tu u srcu grada uzdiže se katedrala trajnija od vremena što je prohujalo iznad njezinih zvonika a ona je i majka i zaklon u Isusovu
a svjetlo je Tvoje veliko veće i od Sunca i Sunčeva sustava i od svjetla od kraja do kraja Zemlje i baklja Tvoja osvjetljava tamu
O Višnji Bože, jedini moj Bože, Ti nado mojih odbrojanih dana, Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana, Gdje tru se sati a
Mrtvi mi valovi izbacuju vesla. Sporo idem uza snagu svu. A On mirno spava (k’o da ne zna za me) Ništa za to. On je
Podići se iznad sebe uroniti u tajnu dijete – Boga duša žudi za tim vreba zeđ se taži rosom neba i zov kad čujem da
dok polagano hodam ulicama ovoga grada pazim da ne ozlijedim travku i mrava jer ovo je mjesto sveto dok u mislima prebirem krv i suze