Donosimo opširni intervju s vladikom križevačkim mons. Milanom Stipićem koji je za „Živu zajednicu“ govorio o identitetu i poslanju grkokatolika, pripremama za veliki jubilej 250 godina od osnutka Križevačke eparhije 2027. godine te duhovnom značenju štovanja relikvija svetoga Šarbela u Križevcima. U intervjuu mons. Stipić govori i o izazovima ekumenskog dijaloga, sinodalnosti, pomoći ratom pogođenoj Ukrajini te mjestu istočnih katolika u životu Katoličke Crkve danas.
Živa zajednica: Oče biskupe, Vi ste grkokatolički biskup Križevačke eparhije. Što to znači? Naime, katolici nerijetko pristupaju s predrasudama grkokatolicima. možete li malo reći tko su zapravo grkokatolici?
Mons. Stipić: Najbolje je to objasniti ovako: sam naziv grkokatolici zapravo je dosta nov. Nastao je u vrijeme carice Marije Terezije. Preciznije bi bilo reći da su to katolici istočnog obreda, odnosno istočni katolici. Prefiks „grko“ označava pripadnost određenom obredu, dok „katolik“ označava pripadnost Katoličkoj Crkvi. Istočni katolici su, dakle, pripadnici Katoličke Crkve koji su u svojoj praksi zadržali i čuvaju tradiciju bizantskog istočnog obreda ili nekih drugih istočnih obreda koji su u Crkvi prisutni još od početaka kršćanstva. Postoje, primjerice, bizantski katolici, koptski, etiopski i drugi. Ukupno postoje 24 takve Crkve koje su dio Katoličke Crkve.
Katolička Crkva nikada nije bila jednoobrazna i uniformirana. Međutim, u našim krajevima – u Hrvatskoj, Bosni i šire – često postoji problem jer ljudi po vanjskim obilježjima zaključuju tko je tko. Ako svećenik ima bradu i nosi drukčiju odjeću, ljudi često odmah pomisle da je pravoslavni. Ako je katolički svećenik, onda se pretpostavlja i određena nacionalna pripadnost. Na temelju takvih folklornih elemenata ljudi su naučili praviti razlike među ljudima i svrstavati ih u određene skupine. No, to jednostavno nije ispravno. Netko može biti srpske nacionalnosti, a rimokatolik. Netko može biti hrvatske nacionalnosti, a pravoslavac. Vjera je jedno, nacionalnost je drugo, a sve to zajedno može činiti neku treću stvarnost. Zato takve pojednostavljene norme nisu dobre.
Ako se vratimo na Katoličku Crkvu u Hrvatskoj, imamo 17 biskupija rimskog obreda, odnosno 16 rimokatoličkih, i jednu biskupiju istočnog obreda – grkokatoličku. Najjednostavnije rečeno, grkokatolici su vjernici Katoličke Crkve koji se služe bizantskim obredom i tradicijom, a u potpunosti pripadaju Katoličkoj Crkvi. Zašto je to tako, može se objasniti kroz povijest i događaje poput Kijevske i Lavovske unije. Istočne i zapadne Crkve kroz povijest su ponekad bile u jedinstvu, a ponekad razdvojene, ali obredne razlike postojale su i prije tih podjela. Primjerice, prije 1200 ili 1300 godina, u vrijeme kada su Hrvati primali kršćanstvo, na ovim su prostorima djelovali i biskupi i svećenici istočnog i zapadnog obreda. Svi su oni pripadali jednoj Crkvi. Kada su sveti Ćiril i Metod došli na naše prostore iz Soluna, oni su bili istočnog obreda. Došli su i služili na svoj način, dok su drugi služili na zapadni način, ali svi su bili u jednoj Crkvi. U povijesti su postojale i unije, poput Brest-Litovske unije, koja se dogodila na području današnje Ukrajine, gdje su se određene pravoslavne zajednice istočnog obreda ponovno sjedinile s Katoličkom Crkvom, zadržavajući svoju liturgijsku i duhovnu tradiciju.
Križevačka eparhija, kao nasljednica ranije Marčanske eparhije, osnovane 1611. godine, je pred velikim jubilejem. Sljedeće 2027. godine navršit će se 250 godina od osnutka Križevačke eparhije 1777. godine. Kako se pripremate za tu veliku obljetnicu?
Grkokatolička Crkva u Hrvatskoj prisutna je već više od 400 godina, ali sama Križevačka eparhija postoji 250 godina. Prije dva i pol stoljeća, državne i crkvene vlasti odlučile su okupiti sve istočne katolike na tom području i za njih osnovati jednu biskupiju. Ona je dobila naziv Križevačka jer joj je sjedište bilo u Križevcima, gdje je dobila i vlastitog biskupa. Kasnije su se postupno uređivali biskupska rezidencija, imanja, ekonomija, administracija i sve ostalo što je potrebno za život jedne biskupije. Međutim, najstarija ustanova u našoj eparhiji je grkokatoličko sjemenište u Zagrebu na Gornjem gradu, osnovano 1681. i od tada djeluje kontinuirano, a nastalo je za vrijeme marčanskih biskupa.
Budući da se 2027. godine obilježava 250. godišnjica, polako se pripremamo za taj jubilej. Planiramo objaviti nekoliko važnih crkvenih izdanja knjiga. Među njima je prije svega Obrednik, koji će se koristiti za razne blagoslove, krštenja, vjenčanja i druge sakramente. Planiramo objaviti i još neke crkvene knjige, kao i knjigu koja će donijeti povijest Križevačke eparhije. Osim izdavačkih projekata, planiramo i nekoliko važnih događaja. Organizirat ćemo hodočašća i zajednička slavlja. Prvo hodočašće planirano je u Beč, krajem 2026. godine. Zašto baš Beč? Zato što je upravo u Beču carica Marija Terezija 1777. ustanovila Križevačku eparhiju. Nakon toga planiramo hodočašće u Rim, jer je Rim potvrdio njezino osnivanje. To bismo željeli ostvariti u proljeće 2027. godine. U jesen iste godine, ako Bog da zdravlja i ako okolnosti budu dopuštale, željeli bismo hodočastiti i u Jeruzalem, na mjesto početaka kršćanstva. Druga važna stvar bit će sama svečana proslava jubileja 2027. godine. Ona će započeti duhovnom pripravom, a zatim će uslijediti središnje slavlje u Križevcima, treće subote u rujnu. Očekujemo sudjelovanje više od 60 biskupa iz cijele Europe, kao i naših biskupa iz Hrvatske. To će biti velika proslava s hodočasnicima, našim vjernicima, prijateljima i gostima.
Koliko vjernika ima Križevačka eparhija, koliko svećenika i koliko župa?
Imamo 39 župa, od kojih je sedam u Bosni i Hercegovini, tri u Sloveniji, a ostale su u Hrvatskoj; 40 svećenika, jednog biskupa u miru i dva stalna đakona. Imamo i bogosloviju u Zagrebu te oko 23.000 vjernika. Također imamo i monašku zajednicu – tri monaha koji su trenutno u novicijatu u belgijskom samostanu Chevetogne.
U rujnu 2024. godine dobili ste relikvije svetog Šarbela u Križevcima. Od tada je to postalo hodočasničko mjesto. Kakvi su vaši dojmovi i svjedočanstva vjernika? Koliki je broj hodočasnika? Kako je uopće došlo do toga da dobijete relikvije svetog Šarbela?
Kada se to počelo pripremati, jedan me vjernik i prijatelj zamolio da pokušamo zatražiti od Crkve u Libanonu relikviju svetoga Šarbela. Međutim, to nije jednostavno, jer se takve relikvije ne dobivaju lako. Napisao sam dopis i molbu da dobijemo njegovu relikviju. Nakon naše molbe godinu dana se nije dogodilo ništa. Već sam mislio da su naš zahtjev jednostavno zanemarili. Međutim, nakon toga pojavio se jedan gospodin kojega je poslao poglavar monaškog maronistskog reda kojem je pripadao sveti Šarbel, reda koji čuva njegov grob. Došao je posjetiti nas, našu katedralu i mene kao biskupa, kako bi vidio tko smo mi koji smo tražili relikviju. Nakon tog posjeta dobili smo pozitivan odgovor i službeni dopis kojim su potvrdili autentičnost relikvije i spremnost da nam je daruju.
U rujnu 2024. godine imali smo svečani doček relikvije svetoga Šarbela. To je bilo zaista veličanstveno jer se okupilo jako mnogo vjernika. Tada smo imali i međunarodni susret bogoslova, na kojem su sudjelovali bogoslovi iz Slovačke, Ukrajine i drugih zemalja, što je dodatno obogatilo to zajedništvo. Od tada ljudi redovito dolaze na hodočašće svetome Šarbelu. Posebno svake treće subote u mjesecu, koja je posvećena njemu u čast, kada imamo molitveni dan. Tada dolazi posebno velik broj vjernika. Dolaze i svećenici koji ispovijedaju, a ljudi dolaze sa svojim životnim potrebama, osobito s molitvama za zdravlje. I doista je dirljivo vidjeti velike kolone vjernika, bolesnih ljudi, ljudi sa štakama, u kolicima, roditelja s bolesnom djecom koji dolaze moliti zagovor svetoga Šarbela. Zanimljivo je i to da ima velik broj uslišanja. Već imamo niz svjedočanstava ljudi kojima je Bog uslišao molitve nakon što su došli na hodočašće i tražili pomoć po zagovoru svetoga Šarbela. Vjerujem da je Bog odlučio proslaviti se preko tog skromnog i jednostavnog monaha iz Libanona i darovati svoju milost i prisutnost ovdje, u našoj zemlji i našem narodu.
Zanimljivo je i to da je sveti Šarbel također bio istočni katolik. Na neki je način prikladno da njegove relikvije u Hrvatskoj počivaju upravo u jedinoj istočnoj katoličkoj katedrali u Hrvatskoj. S druge strane, vidimo veliko Božje djelovanje. Čini mi se da je Bog možda htio i hrvatskom narodu na poseban način pokazati tko su grkokatolici, odnosno istočni katolici, upravo preko toga sveca. Da smo napisali ne znam koliko stručnih članaka i tekstova, ne bismo postigli takav odjek kao sada, kada svaki mjesec dolaze tisuće ljudi. To je već samo po sebi jedno veliko čudo. Ljudi sudjeluju na liturgiji, ispovijedaju se, pričešćuju i upoznaju duhovnost istočne Katoličke Crkve. I mnogi budu time iskreno oduševljeni.
Možete li izdvojiti neko posebno svjedočanstvo ili čudo po zagovoru svetoga Šarbela, a koje je povezano s moćima toga sveca u Križevcima?
Ne volim o tome previše govoriti jer su to vrlo osobne stvari koje se tiču pojedinih ljudi. Ipak, znam za neke slučajeve u kojima su ljudi doživjeli velike milosti i fizička ozdravljenja. Primjerice, jedna gospođa imala je paraliziranu nogu. Došla je u posjet prijateljici i prespavala kod nje. Kada je legla spavati, uz krevet je našla brošuru o svetom Šarbelu i molitvu. Pročitala je to, pomolila se prije spavanja i zaspala. Ujutro se probudila potpuno zdrava. Nakon toga je rekla da želi otići zahvaliti svetom Šarbelu u Križevce što je izmolio zdravlje za njezinu nogu.
Znam i za slučaj jedne trudnice kod koje su liječnici otkrili ozbiljan problem s dotokom krvi u posteljicu, zbog čega je postojala opasnost da dijete umre u majčinoj utrobi. Razmišljalo se o hitnom porodu. Nakon molitve svetome Šarbelu, liječnici su ustanovili da su svi simptomi nestali i da je sve potpuno u redu. Trudnica se vratila kući i tjedan dana nakon toga je rodila prirodnim putem, bez ikakvih poteškoća. Takvih svjedočanstava ima mnogo, ali ne bih ih posebno izdvajao. Bog najbolje zna. Ne volim od toga praviti senzaciju. Kada Bog nekome daruje milost ili ozdravljenje, On to čini kako bi ojačao našu vjeru – i vjeru osobe kojoj se to dogodilo, i vjeru onih koji za to čuju. A osoba koja je primila takvu milost nosi i odgovornost. Jer kada čovjek doživi da je od Boga primio ozdravljenje ili pomoć u nekoj životnoj situaciji, ne može ostati isti. Takvo iskustvo poziva čovjeka da promijeni svoj život i postane drugačiji. Izdat ćemo jednu knjigu, koja bi trebala izaći ove 2026. godine, o svjedočanstvima i ozdravljenjima po zagovoru svetog Šarbela.
Bez obzira što su katolici, ipak se često grkokatolike gleda i iz ekumenske perspektive, zbog njihove istočne tradicije, posebno vidljivoj u liturgiji. Tema ekumenizma, odnosno dijaloga i pokušaja oko vidljivog jedinstva kršćana je nezaobilazna tema u Katoličkoj Crkvi, a o kojoj često govori i papa Lav XIV., kao što su to činili i njegovi prethodnici. Kako vidite odnose između katolika i pravoslavnih na prostorima jugoistočne Europe i mogu li katolici istočnoga obreda biti svojevrsni most zbližavanja?
Mnogi teolozi našega vremena govore da smo došli u svojevrsnu „zimu ekumenizma“, razdoblje u kojem je taj pokret i njegov izvorni duh donekle oslabio. S jedne strane, kroz globalizaciju dolazi do općeg zbližavanja kršćana i Crkava na globalnoj razini. S druge strane, ekumenski pokret koji je započeo još početkom 20. stoljeća doživio je svoje sazrijevanje i čini mi se da danas ulazi u jednu novu fazu promišljanja. Mislim da treba postupno tražiti nove, kvalitetnije i možda suvremenije načine povezivanja kršćanskih zajednica, odnosno nove oblike ekumenizma za 21. stoljeće.
Danas se u Pravoslavnim Crkvama može primijetiti snažna renesansa duhovnosti i vjerskog života. Međutim, mnogi koji sudjeluju u tom duhovnom preporodu nisu osobito skloni ekumenizmu. S druge strane, i u Katoličkoj Crkvi postoji određeni val tradicionalizma – primjerice snažniji interes za tridentski obred i tradicionalnu teologiju – što također ne potiče uvijek ekumensku otvorenost. Zato se nalazimo u situaciji u kojoj će ekumenizam morati pronaći novu perspektivu. Smatram da ne treba gubiti previše energije na stereotipne oblike međusobnog zbližavanja koji ne donose ploda. Važnije je razvijati ono što se već pokazalo dobrim.
Ono što danas u ekumenizmu možemo konkretno učiniti jest složiti se oko nekih bitnih zajedničkih pitanja i u vezi s njima imati zajednički stav. To su, primjerice, zaštita nerođenog života, zaštita starijih i bolesnih ljudi od eutanazije, briga za stvoreni svijet i prirodu, te promicanje i zaštita ljudskih prava na globalnoj razini. Također, tu je i pomoć siromašnima. Čini mi se da se upravo tu danas događa najviše konkretne suradnje. Mislim da je to dobar put. Mnogi pravoslavni svećenici i teolozi, čak i oni koji su vrlo revni i ponekad prilično strogo usmjereni prema očuvanju pravoslavlja, znali su mi reći: možemo mnogo toga raditi zajedno. Možemo pomoći nekome sagraditi kuću, zauzeti se za siromašne, za trudnice, za nerođene, za socijalnu pravdu. To su područja u kojima se naši stavovi podudaraju.
Što se tiče grkokatolika, odnosno istočnih katolika općenito, oni su ponekad most, ali ponekad su u očima pravoslavnih i svojevrsna sablazan. Međutim, istočne katolike treba postaviti na njihovo pravo mjesto. Oni su katolici istočnoga obreda, u punom smislu riječi katolici – dio Katoličke Crkve koji čuva vlastitu liturgijsku, duhovnu i kanonsku tradiciju. Kada to jasno i transparentno postavimo, vjerujem da će i odnosi s pravoslavnima biti zdraviji. Susretao sam se sa situacijama u kojima pravoslavci kažu: „Vi ste izdali pravoslavlje.“ No, to nije točno. Mi smo katolici u punom smislu te riječi. Imamo istočnu, bizantsku liturgiju, tradiciju, pjevanje, zakonodavstvo i običaje, ali smo katolici. Nije dobro da nas pravoslavci doživljavaju kao obraćene ili konvertirane pravoslavce koji su prešli na katoličanstvo. Mi smo katolici istočne tradicije. To je važno naglasiti jer se time i ekumenski odnosi postavljaju na zdravu osnovu. Primjerice, ponekad se čuje tvrdnja da su katolici „oteli“ pravoslavcima milijune vjernika u Ukrajini. No to nije točno. Riječ je o milijunima katolika istočnoga obreda – oni su katolici. Kada se to jasno kaže i razumije, i odnosi u ekumenskom smislu mogu biti mnogo bolji, osobito s pravoslavnim Crkvama bizantske tradicije.
U posljednje vrijeme u Katoličkoj Crkvi postala je česta riječ „sinodalnost“. Istočne Crkve, pak, poznaju pojam sabornosti. Može li Rimokatolička Crkva nešto naučiti od istočnih Crkava u tom smislu?
Da, svakako. Sinodalnost je postala važan pojam u Katoličkoj Crkvi, a papa Franjo, kada je započeo sinodu o sinodalnosti, odmah je pogledao prema istočnim Crkvama i naglasio kako to funkcionira kod njih. Iako postoje sličnosti, sabornost u istočnim Crkvama ima specifične značajke koje možda nisu prisutne u zapadnom pristupu sinodalnosti. Istočne Crkve kroz sabornost grade zajedništvo, a to je temeljeno na apostolskoj tradiciji, koja je duboko ukorijenjena u prvim stoljećima kršćanstva. U tom smislu, mislim da bi zapadna Crkva mogla mnogo naučiti od njih. Sve što je temeljeno na apostolskoj tradiciji i crkvenim vlastima iz tih ranih stoljeća sigurno je vrijedno razmatranja i primjene.
Problem nastaje kada nešto odlučimo sami, bez potrebnog teološkog i duhovnog temelja – tada možemo pogriješiti. No, to je izazov s kojim se suočavamo. Ja osobno smatram da je sinodalnost koju je papa Franjo pokušao naglasiti dobra jer nas poziva da slušamo sve članove Crkve i da svatko ima priliku nešto reći. Naravno, važno je postaviti zdrave granice, kako ne bismo dopustili da o nečemu odlučuje netko tko se o toj temi ne razumije ili je to van njegovih kompetencija.
Imate i čvrste veze s Ukrajinom koja i dalje pati pod ruskom agresijom. Također, humanitarno kao eparhija pomažete ratom pogođenim dijelovima Ukrajine, ali i izbjeglicama. Možete li za kraj razgovora malo reći o tome iskustvu? I vidite li sličnosti s Domovinskim ratom?
Posjetio sam Ukrajinu nekoliko puta otkako je počeo rat. Posjećivao sam crkve i župe, a preko Caritasa smo značajno pomagali. Za naš broj grkokatolika u Hrvatskoj, mislim da smo izvanredno puno učinili, kako materijalno, tako i duhovno. U Hrvatskoj imamo određeni broj ukrajinskih izbjeglica. Nisu došli u tako velikom broju kao u nekim zapadnim zemljama, ali za nas je važno da smo im odmah otvorili vrata i brinemo se o njima od prvog dana njihova dolaska. Što se tiče političke situacije, to je teško predvidjeti. Četiri godine rata prošle su, a konkretan kraj se još ne nazire. Sada su se otvorila nova svjetska žarišta, pa ukrajinsko pitanje pomalo pada u drugi plan. Kako će to završiti, zaista ne znam. U određenim aspektima vidim sličnosti s Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Međutim, ovo je potpuno drugačija situacija, drugo vrijeme i drugi ljudi. Teško je reći što će se još dogoditi i što nas čeka.
Razgovarao Ivan Gavranović