Na obroncima Reatinske planine, gdje se sljubljuju dvije današnje pokrajine Umbrija i Lacij, stoljećima su se sudarale Papinska Država i Kraljevstvo Dviju Sicilija, a nejasna crta razdvajanja hranila je krijumčarenje i razbojništvo po planinskim prijevojima kojima su nekoć prolazili sveti Franjo Asiški i sveti Josip iz Leonesse, a kuda sam sa ženom u kolovozu 2026. godine prolazilo na Putu svetog Benedikta.
Priču o postojanju dviju Sicilija nisam znao. Dok smo se odmarali u jednom kafiću nakon prijeđenih desetak kilometara i ispijajući kavu listali vodič Puta svetog Benedikta, naišli smo na priču o kamenju koje je razdvajalo Papinsku Državu i Kraljevstvo Dviju Sicilija. Upitali smo starog seoskog vlasnika-konobara kafića o tome podatku kakve su to „dvije Sicilije“ kada je samo jedan otok. Poučio nas je da se to odnosi na cjelovito Kraljevstvo Sicilije, od kojeg se jedan dio nalazio na kopnenom dijelu Apeninskog poluotoka. Eto, naučili smo i to.
No stari se konobar nije dao tu zaustaviti. Nastavio je priču o kamenjima-međašima dostojnu sveučilišnog profesora povijesti i zato je ta priča našla mjesta i u ovom hodočasničkom putopisu.
Kako je rekao stari povjesničar za šankom, a ja kasnije provjerio istinitost tih informacija u vodiču i na internetu, jer nisam uspio zapamtiti sve što je rekao, 26. rujna 1840. godine, u Rimu su dvije države konačno potpisale ugovor o graničnoj crti koja se proteže od Tirenskog do Jadranskog mora, obilježenoj sa 686 kamenih stupova. No, postava kamenja kasni i napreduje sporo, pa 1846. godine inženjer Filippo Cappelletti pješice obilazi preko 400 kilometara granice, boreći se, kako sam izvještava, „s divljim zvijerima i nepristupačnošću terena“. Baš kao što su stoljećima ranije Franjo i Josip nogama mjerili iste te planine, tako sada državni službenik mjeri istu zemlju, ali s posve drugačijim ciljem: ne propovijedanjem, nego kamenim međašima. I upravo je oko Leonesse, gdje je teren najrazvedeniji, postavljeno čak 82 stupa, što je svojevrsni dokaz koliko je taj kraj oduvijek bio i duhovno, i geografski, i politički zahtjevan.
Svaki je kamen, težak i do 800 kilograma, na jednoj strani nosio ključeve svetog Petra, a na drugoj burbonski ljiljan; ispod svakoga kamena međaša je zakopana medalja, odnosno „svjedok“ s natpisom o ugovoru iz 1840. godine. No ironija povijesti htjela je da ta pomno omeđena, stoljećima iščekivana granica preživi tek trinaest godina: već 1861. Ujedinjenje Italije briše i granicu i samo Kraljevstvo Obiju Sicilija s karte Europe, a mnogo je kamenje otad razneseno, srušeno niz obronke ili premješteno pred crkve i na trgove pograničnih sela.
Stari je konobar sve to pričao s lakoćom, kao da priču ponavlja svaki dan, ne prekidajući pričanje čak ni u trenutcima kada su lokalci ulazili i naručivali piće. Valjda se i ta priča o ljudima i njihovim narudžbama ponavlja svakoga dana, tako da stari Giovanni s pogledom uprtim u 19. stoljeće obavlja rutinski narudžbe svojih sumještana u 21. stoljeću, nadilazeći stoljeća kao da se radi o instinktivnim reakcijama kojih nismo ni svjesni.
Tako, kad smo napokon stigli do jednog od lijepo očuvanih izložbenih primjeraka kamena međaša na visini od 1510 metara, sjetili smo se sa zahvalnošću lekcije iz povijesti starog Giovannija koji je dolje u dolini vjerojatno i dalje, između primanja narudžbi gostiju kafića i dnevnopolitičkih diskusija istih tih gostiju, duhom negdje puno dalje, u davnim vremenima političkih previranja Papinske Države i Kraljevstva Sicilije.
Ivan Gavranović