Nakon dugih lutanja po talijanskim svetištima, hodočasnički duh me napokon usmjerio u Asiz. Dogodilo se to gotovo providonosno. Naime, pripremajući se sa suprugom za hodočašće pješice Putem svetoga Benedikta, koji od Norcije, njegova rodnog mjesta, vodi do 300 kilometara udaljenog Montecassina, najpoznatijega benediktinskog samostana, shvatio sam da Norcija i nije tako daleko od Asiza. A budući da je 2026. Jubilarna godina svetoga Franje, u kojoj se obilježava osamstota obljetnica njegove smrti, bilo bi nezamislivo proći tako blizu, a ne svratiti u grad ovog Božjeg Siromaška.
Tako sam u godini svetoga Franje, 1. kolovoza, došao sa svojom ženom u Asiz. I premda smo noćili u Asizu, stvarno vrijeme koje nam je bilo na raspolaganju za posjet, svelo se na svega pola dana. Stoga sam pomno sastavio itinerarij, kako bismo stigli posjetiti sve o čemu sam u godinama studija teologije čuo od svojih franjevačkih kolega koji su pričali o asiškim mjestima.
I bez obzira na moje teološko obrazovanje, morao sam se dobro potruditi da pohvatam sva moguća mjesta koja su ostavila tako dubok trag na franjevce, ali i Katoličku Crkvu općenito. A kako je Asiz u novije vrijeme dobio još jednog nevjerojatnog sveca, Carla Acutisa, itinerarij obilaska svetih mjesta u Asizu je uključio i posjet njegovom svetištu. Moj pomno razrađeni plan se sve na najvažnija mjesta franjevaštva: crkvica svetog Damjana, bazilika svete Klare, crkva Svete Marije Velike gdje je tijelo svetog Carla Acutisa i za kraj bazilika svetoga Franje. Porcijunkula? Rupa u mom fokusu na važne stvari. Ali, o tome malo kasnije.
Crkvica svetog Damjana
Odmah po dolasku na željeznički kolodvor u Asizu, krenuli smo gradskim busom do Crkvice svetog Damjana. Kao dvoje hodočasnika s ruksacima na leđima, koji su sve isplanirali, iznenadio nas je spust do tog neobično mirnog mjesta. Da, crkvica svetog Damjana uistinu odiše osobitim mirom. To je mjesto gdje je Franjo, prema franjevačkim Izvorima, u jesen 1205. godine, dok se molio pred starim romaničkim raspelom u polurušenoj kapelici, triput čuo glas Raspetoga: „Franjo, pođi i popravi moju kuću, jer vidiš da se sva ruši!“
Te je riječi isprva shvatio doslovno pa je, prodavši očevo sukno na sajmu u Folignu, vlastitim rukama počeo obnavljati upravo tu malenu crkvicu. Tek će poslije razumjeti da se Kristov poziv odnosi na obnovu cijele Crkve.
Danas se pred tim raspelom i crkvicom ne čuje žamor grada, nego tiho šaputanje molitava hodočasnika. Ono što sam zatekao ušavši u crkvicu svetog Damjana, bile su klupe popunjene mladima koji su s krunicom u ruci i pogledom uprtim u Krista na križu, u tihoj osobnoj molitvi, osluškivali poziv koji je Franjo čuo prije više od osam stoljeća, da su i oni pozvani obnavljati Crkvu.
Izlazeći iz crkvice svetog Damjana prolazi se kroz skromne prostorije u kojima je umrla sveta Klara, Franjina suvremenica i njegova prva sljedbenica među ženama. Priznajem da sam morao potražiti poneku priču o svetoj Klari, jer ona kao da ostaje u sjeni velikih muških likova. A ipak su žene poput Klare Asiške, Katarine Sijenske, Skolastike, Terezije Avilske i mnogih drugih koje su Krista nasljedovale poput Marije, tiha snaga Crkve.
Klara je u crkvici svetog Damjana ostala do kraja života u strogoj pokori i molitvi. Zanimljivo je da je papa Pio XII. svetu Klaru 1958. godine proglasio zaštitnicom televizije jer je jednom, jer je imala posebnu viziju, svojevrsni „prijenos“ svete mise.
U bazilici svete Klare
Sve je to bio dobar uvod za odlazak i posjet bazilici svete Klare do koje smo se dobro namučili doći jer Asiz je brdovit grad. A kad smo napokon tamo stigli, spustili smo se u kriptu i zatekli veliki broj Koreanaca koji se mole pred svetičinim relikvijama. I mi smo se kratko zadržali u molitvi i sve zaključili jednim „selfijem“ sa svetom Klarom, koja čini se nije bila zainteresirana toga dana za fotografiranje, jer je baš samo ta fotografija ispala mutna. Eto mi lekcije da se u crkvi moli, a ne izigrava turista.
Nakon neuspjelog „selfija“ na izlazu iz bazilike smo ugledali izložene relikvije habita svetog Franje. Uistinu je bio Božji siromašak jer je čak i njegov habit bio tako skroman i siromašan da je jedva dosezao do koljena. Pomislio sam kako su tijekom stoljeća možda upravo hodočasnici i siromasi odnosili njegove sitne komadiće, želeći sa sobom ponijeti uspomenu na sveca ili djelić njegove svetosti. Je li tomu tako, ne znam.
Kod sveca naših dana
Nakon toga sišli smo do najnovijeg svetišta koje Asiz danas čuva, groba mladoga Carla Acutisa. Nevjerojatno je gledati lice mladića našega tisućljeća koji je preminuo 12. listopada 2006. godine, u petnaestoj godini života, nedugo nakon što mu je dijagnosticirana agresivna leukemija. Leži kao da spava.
Za života je bio poznat po velikoj ljubavi prema Euharistiji, koju je nazivao svojom „cestom do neba“, te po tome što je kao mladi računalni entuzijast izradio internetsku stranicu o euharistijskim čudima. Na vlastitu je želju pokopan upravo u Asizu, iz ljubavi prema svetom Franji. Blaženim je proglašen 2020., a svetim 7. rujna 2025. godine kao prvi svetac milenijske generacije.
Došavši tamo, prvo me fascinirala svježina njegovog lica. Uistinu, kao da spava. A onda mi je svu pozornost privukla mlada djevojka koja je prislonila svoju glavu preko stakla u ravnini glave svetoga Carla. Cijelo je vrijeme tako ostala, dok smo žena i ja tiho sa strane molili deseticu krunice. Koliko god je zaklanjala pogled na Carlovo lice, što me nakon pete Zdravomarije počelo iritirati, ipak je to bio dirljiv trenutak. Što se u njoj zbivalo, ne znam. Možda je doživjela neko čudo, možda tek susret sa svetošću koja se činila tako bliskom, gotovo vršnjačkom, a možda nešto sasvim treće. To zna samo dragi Bog.
„Kripta je zatvorena“
Bilo je pet minuta do 18 sati. Taman smo stigli u baziliku svetoga Franje kako bismo prisustvovali svetoj misi. Misa nije u bazilici svetoga Franje nije bila ništa ni više, a ni manje spektakularna od svake mise koja se na tisućama mjesta diljem svijeta neprestano služe. Jer svetost euharistije je sam Krist stvarno prisutan u oltarskom kruhu i vinu, bez obzira na mjesto. Ipak, sudjelovati na misi u svetištu, bilo je posebno.
Odmah nakon mise smo se uputili u kriptu gdje se čuva sarkofag svetoga Franje, da bismo čuli od čuvara riječi: „Kripta je zatvorena“. Doći u Asiz, a ne vidjeti svetoga Franju, pa je li to ikada ikome uspjelo? Vidjevši naše razočarane izraze lica nakon što smo mu rekli da smo danas došli, a rano ujutro odlazimo, želeći nas utješiti, rekao je da postoji mogućnost, za molitvu povečerja u kripti s fratrima od 21 do 22 sata.
Tako smo i učinili. Već petnaestaka minuta prije 21 sat bili smo pred bazilikom, misleći da ćemo biti jedini ili jedni od rijetkih koji znaju za tu informaciju. Iznenadilo nas je mnoštvo koje je čekalo pred zatvorenim vratima bazilike koja su se otvorila točno u 21 sat. Žena i ja smo nekim čudom ušli prvi i zauzeli prvo mjesto u klupi u kripti. Tako smo se našli „oči u oči“ sa svetim Franjom.
Što reći o tome osim da je bilo neopisivo lijepo napokon se naći pred tim velikim svecem. Molitvu povečerja nismo dočekali, jer su, čini se fratri odlučili s molitvom početi tek u 22 sata, što je nama bilo dugo čekati jer nam je vlak za Norciju, početnu stanicu našega hodočašća pješice na Putu svetoga Benedikta, bio ujutro u 7:20, ali smo morali ustati barem sat i pol ranije i još taj dan započeti hodati, tako da smo u 21 i 45 pozdravili svetoga Franju i otišli spavati.
Dužan sam reći nešto i o Porcijunkuli, ali o tome u sljedećem članku.
Ivan Gavranović