Hodočašće hrvatskih vjernika u Zwiefalten

U subotu, 15. listopada 2022. godine, u marijansko svetište Zwiefalten hodočastili su vjernici Hrvatskih katoličkih zajednica iz Reutlingena, Metzingena i Tübingena, kao i iz Hrvatskih katoličkih zajednica iz Balingena i Albstadt-Ebingena, predvođeni svećenicima vlč. Andrijom Župarićem, vlč. Senkom Antunovićem i fra Milanom Gelom.

Budući da se u dvije pandemijske godine nije moglo organizirati hodočašće u ovo svetište, župnici spomenutih zajednica vlč. Andrija i vlč. Senko, zajedno s pastoralnim vijećima, odlučili su zajednički hodočastiti u ovo njemačko marijansko svetište, koje se nalazi na mjestu na kojem je nekoć bila benediktinska opatija. U prekrasnoj baroknoj crkvi je prije euharistijskoga slavlja bila mogućnost za slavlje sakramenta pomirenja, a istovremeno se molila i krunica, nakon čega je točno u podne započela sveta misa. Svetu misu je predslavio vlč. Andrija Župarić, župnik iz Reutlingena. Liturgijska čitanja je čitao Željko Galić, pastoralni referent iz Reutlingena i jedan od organizatora hodočašća. Na misnom slavlju je pjevao zbor uz orguljašku pratnju Anastazije Piličić, a ministrarali su ministranti iz svih zajednica.

Na početku propovijedi je propovjednik rekao da smo kao vjernici došli u ovo svetište „najprije zahvaljivati, ali smijemo moliti i za tolike osobne potrebe, kao i tolike potrebe Crkve.“ Propovjednik je istaknuo da je jedna od najvećih osobnih potreba molitva za svetost života, što nam je svojim primjerom pokazala Marija, ali i svetica koju Crkva slavi na današnji dan, sv. Terezija Avilska. Potom je propovjednik progovorio o dvije velike opasnosti za modernoga čovjeka: zaboravljivost i neprimjećivanje ljepote oko nas i u nama. Najopasniji zaborav je zaborav Boga, a ne vidjeti ljepotu u prirodi, u drugim ljudima i u samima sebi katkada vodi prema gubljenju nade, rekao je vlč. Župarić.

Premda živimo u brzome i napetome svijetu, istinski ćemo živjeti „ako nam jedina želja bude gledanje Boga, a naš jedini strah izgubiti Boga i naša jedina žalost kao i najveća nesreća ne uživati u Bogu. Upravo stoga u Crkvi postoje svetišta kao mjesta preporađanja čovjeka. Uz Mariju se uvijek dodiruju nebo i zemlja, pojedinac i zajednica, Bog i čovjek. Obnavlja se i rađa čovjek čista srca, iskrene duše i obnovljene savjesti.“ Propovijed je završena ovim riječima: „Na zidu muzeja koncentracijskog logora Dachau nalazi se pokretna fotografija majke i njezine djevojčice, koje se dovedene u plinsku komoru u Auschwitzu. Djevojčica, koja hoda pred majkom, ne zna kamo ide. Majka, koja hoda iza nje, zna da ne postoji ništa što ona kao majka može učiniti kako bi zaustavila ovu sigurnu tragediju. U svojoj bespomoćnosti ona izvodi jedini mogući čin ljubavi, koji joj je na raspolaganju. Stavlja ruku preko očiju svoje kćeri kako ne bi morala gledati užas s kojim se suočava. Isto tako i Marija nas štiti svojim rukama kako ne bismo vidjeli tolike loše stvari i otvara nam srce za one lijepe.“

Tekst: fra Milan Gelo

Fotografije: Petar Ćuk