U crkvi Bl. P. Ruperta Mayera u Poingu, 12. studenoga u 9 sati ujutro, dušobrižnik fra Jozo Župić slavio je misu za okupljenu zajednicu hrvatskih katolika koji se svake nedjelje u ovo vrijeme okupljaju u ovoj novoj crkvi i slave svoga Gospodina. Preko četiri stotine vjernika u ovu nedjelju zahvaljivali su Bogu za dar svećeništva, za dar 50 godina služenja Bogu i narodu svećenika fra Joze Župića, koji zajedno sa svojom subraćom franjevcima, provincije Presvetoga Otkupitelja iz Splita, poslužuje Hrvatsku katoličku župu München u više gradskih i filijalnih crkava, među kojima je i ova.
Slavlje je uveličao crkveni zbor pod vodstvom pastoralne suradnice u župi Anemarije Andrijević.
Fra Jozo je u svojoj propovijedi govorio o budnosti i mudrosti kod kršćana koji iščekuju Kristov drugi dolazak.
Na kraju mise uime zajednice jedan je vjernik donio ručno izrađenu štolu predavši je fra Jozi popratnim riječima: „Fra Jozo, primite ovu ručno oslikanu štolu, kao znak zahvale za Vaš 50 godišnji jubilej zlatne mise, i ovu štolu i dalje snažno i pod punom vlašću Gospodina našega, nosite na svojim ramenima! Dragi fra Jozo, od srca Vam hvala i neka Vas dragi Bog u Vašemu budućem pozivu i daru blagoslovi!“
Značenje štole protumačio je Goran Ivanović koji je nacrtao motive na štoli. Evo njegovih riječi:
´Ideja je bila da predstavim dvije strane. Gledajući prema štoli da s lijeve strane bude grijeh i nemir. Dolje je prikazano kako valovi i talasi udaraju u jednu lađu. Ta lađa može predstavljati Crkvu koja, u svom putovanju, prolazi kroz turbulentna vremena udarana sa više strana.
Pošto je Božja riječ slojevita i može nam govoriti jednu istinu na više razina, također se može ovo razumijeti, kako svaki pojedinac ima sklonost da premalo povjeruje Gospodinu koji je u Evanđelju stišao oluju na moru (događaj koji je meni osobno pomogao u jednom koraku obraćenja kada sam imao anksioznost).
Dok je spavao apostoli su naravno imali jaki strah a Bog nas poziva da budemo ´nadnaravni´ (to ne mora biti neki pretjerani senzacionalizam) i da mu povjerujemo čak i onda kada mislimo da je daleko od nas i da ga možda nije ni briga.
Tako sigurno mnogi misle danas dok se nemiri, podjele i ratovi šire i ljudi jeftino stradavaju, da Boga možda nije briga. Ali to je zabluda. Gospodin želi da mu najprije samo povjerujemo. On je opušten. Iznad toga je križ, trnova kruna, Krv Kristova, čavli… to predstavlja moj grijeh koji Krista pribija na križ… a Tijelo Kristovo nije tu. On je uskrsnuo.
Zato se možemo nadati kada povjerujemo u Njegovo milosrđe, koje je predstavljeno na desnoj strani štole u obliku tijela Kristova u Presvetom Srcu koje gori za nas i prolijeva i zalijeva nas kapima krvi i vodom kao biljke (kišom milosti), da će nam cvjetati život i da će se to širiti na obitelj našu i na zajednicu, pa na grad i državu i cijelu Crkvu, zaručnicu Kristovu.
Dolje desno je drvo okruženo cvijećem. To je drvo života u centru i mi cvijeće koje se množimo na mirnom, brežuljkastom polju kada nam je Krist u središtu naše zajednice (kontrast sa nemirom na lijevoj strani gdje se fokusiramo previše na dešavanja svijeta / vlastite probleme).
Iznad je Sveto Trojstvo; trokut sa jednakim stranama (kao što je u neko ranije doba predstavljen), bijeli golub, Hostija… Dalje na lijevoj strani u pozadini sam koristio boje sa sivkastom nijansom u odnosu na desnu stranu gdje su boje više življe, i htio sam predstaviti razbijeno staklo koje opisuje slomljen odnos između grješnika i Boga.
Iznad su sivi i tamni oblaci. Pošto je fra Jozo ljubitelj skupljanja figura anđela htio sam uključiti nekoliko anđela pa sam nacrtao na lijevu gornju stranu jednog serafina i na desnoj gornjoj strani tri kerubina. Zanimalo me je koje boje su anđeli pa sam istražio na internetu i našao da uobičajeno su serafini crveni (naučio sam da im ime znači „goruća munja“) i kerubini, koje sam slikao po zapadnom stilu umjetnosti, plavi.
Za konture anđela sam namjerno, u odnosu na crnu boju za sve ostalo, koristio srebrenu boju, koja treba označavati tu neku misterioznost i nevidljivost / poluvidljivost tih bića. Opisani sadržaj se nalazi u dva ‚prozora‘ zlatnog okvira sa špicastim lukom na vrhu kao što se nalazi tipično po crkvenim zgradama. Sam sadržaj sa njegovim debelim konturama je u stilu stakla u boji, ili kako se to već zove („stained glass“ na engl).
Iznad ta dva prozora htio sam prikazati dvije scene. Božja veličina i kreativnost u velikim – najvećim, najdaljim stvarima i u malim – najmanjim, najbližim stvarima tj. svemir i zvijezde na lijevoj strani i biljke i cvijeće na desnoj.
Bog sigurno time nama želi govoriti kako je istovremeno tako dalek i nedokučiv i govori nama koliko smo zapravo maleni, često i smiješni sa našim naporima, pogotovo u vidu naše zemaljske kugle iz perspektive svemira npr. gledajući sa mjeseca ili neke druge planete kao neki astronaut, gdje mi zapravo istovremeno vidimo u biti pola zemlje kao neki kliker a ne vidimo konflikte i ratove i prirodne katastrofe i svaka nama bitna dešavanja i događaje…itd., jer je to možda slika o tome koliko god mi mislimo da smo važni i koliko god mi mislimo da su naši problemi veliki, iz te perspektive je ipak drugačije… kao da čak Bog trivijalizira i, nama strašne, ratove koji se iz te daljine i ne vide.
S druge strane Bog ipak govori nama da smo bitni i da se naši problemi tiču Njega i da ga možemo dohvatiti kao što se možemo sageti i ubrati cvijet. Bog je stvorio cvijet kao što je stvorio zvijezdu. Jedno možemo dohvatiti a drugo ne.
Vraćajući se na lađu gdje Isus Krist spava pa stišava more, Bog je i blizu i daleko. U suprotnosti promatranja zemlje kao astronaut možemo zamisliti kako nas cvijeće doživljava ili kako nas neki mrav koji se nalazi u nekoj livadi vidi dok šetamo. Iz tog ugla gledano se čini kao da svaki naš korak uzrokuje mali potres i može imati velike posljedice tog malog svijeta, i da svaka suza koja padne ima značenje.
Možda se može reći da se čovjek nalazi, barem u ovom vidljivom svijetu (mikroskopični i makroskopični), negdje između zvijezda i cvijeća, i da je Bog istovremeno veći i manji od nas. On jest onaj koji je sve stvorio, vidljivo i nevidljivo… ali je isto onaj koji je sebe ponizio i prao nama ljudima noge. Gledamo u zvijezde i vidimo našu nemoć i malenkost. Gledamo u cvijeće i ipak vidimo našu odgovornost i utjecaj i slobodu da mijenjamo stvari na bolje ili na gore. Bog će svakako podigniti svaku dolinu i spustiti svaku planinu. Uglavnom i ukratko, s lijeve strane štole je grijeh i nepovjerenje u Gospodina, s desne je Božje milosrđe.
Tako je bila moja prvobitna ideja, pošto je štola ključni predmet sakramenta ispovijedi / pomirenja. Skoro sve ostalo što sam u tekstu opisao s vremenom se razvilo. Čak i spoznaje neke su tek kasnije došle, dok sam bez inspiracije imao samo namjeru neki prazni prostor popuniti nečim, kao npr. ono cvijeće oko drveta koje sam objasnio da su to vjernici koji se šire kada im je Krist centar.
Ja sam tu samo htio iskoračiti i probati neku novu tehniku slikanja nakon što sam već skoro završio rad. Na kraju, nadam se, da će ova štola biti na slavu Bogu, i općenito ova ideja za poklon, u bilo kom, nama nepoznatom, obliku.´
Na kraju mise fra Jozo je uz pomoć ministranata svim vjernicima podijelio sličicu na spomen svoje zlatne mise.
Tekst: fra Jozo Župić
Slike: HKŽ München
