Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DVADESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU C: Ne postoji jeftina milost ni jeftino spasenje

(Iz 66,18-21; Heb 12,5-7.11-13; Lk 13,22-30)

Ljudska povijest obilježena je mnoštvom ratova, prisilnih ili svojevoljnih egzodusa. I mi danas svjedočimo mnogim ratovima, nasilnim progonom nevinih, migracijama. Jednako je bilo i u vremenu o kojemu nam govori prvo čitanje iz proroka Izaije.

Piše: Kristijan Gerbic, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Dragi prijatelji Isusa i Marije, ljudski život obiluje mnogim borbama koje čovjeka izravno dotiču u njegovoj intimi, u najdubljoj egzistencijalnoj razini. Stoga one mnogo govore o samoj osobi. Koju vrstu borbe vodiš, pokazuje kojim pravcem ideš. One mogu biti bitne ili ne. No, kakav god čovjek bio i kojim pravcem išao, njegov ovozemaljski usud je cjeloživotna borba. O jednoj, i to najvažnijoj, čovjekovoj borbi progovara Isus u današnjem evanđelju. Očistimo srce kako bismo ga mogli čuti i razumjeti.

Židovska je zemlja bila ratom opustošena i razrušena, a veliki dio stanovnika protjeran. Unatoč tomu, želja za povratkom u domovinu nikada nije nestala iz njihovih srca. I Gospodin im je uslišao tu molitvu, vratio ih je natrag. Današnji ulomak zaključno je poglavlje Izaijine knjige u kojemu čitamo Božje obećanje da će svi narodi biti pozvani na liturgijsko slavlje. Pozivnicu dijele oni koji se nazivaju njegovom djecom. Oni su ujedno i znak poganskim narodima. To znači da će, promatrajući život onih koji su Jahvini, pogani doživjeti Božju prisutnost i obratiti se. Budući da se „zovemo i jesmo djeca Božja“, prepoznajmo svoju ulogu u ovom Božjem planu i odazovimo se.

U drugom čitanju sveti pisac govori o Bogu koji je pedagog, te savjetuje da ne preziremo stegu koja nam dolazi od Gospodina. Ona nas oslobađa od klonuća duhom, učvršćuje pred mnogim nevoljama, vodi pravim putom i ozdravlja. Suprotno, danas živimo kulturu samoodgoja u kojoj je svatko sebi kriterij. Zato smo civilizacija prekomjerno bolesna duha.

U izvješću od Sv. Luke čitamo o univerzalnosti Božje poruke o konačnom životu u njegovu Kraljevstvu. Ta univerzalnost ogleda se u činjenici poziva svima „s istoka i zapada, sa sjevera i juga“ koji „će sjesti za stol u kraljevstvu Božjemu“. Ovaj poziv traži opravdanje, traži osobni trud, traži biti izboren vlastitom borbom.

Na uska vrata

Ući na uska vrata do kojih vodi uzak put nije zamka za čovjeka koju mu postavlja Bog da bi uživao gledati ga kako posrće i kako se muči. Oni ne stoje tu kao odraz Božjeg mučila, premda čovjek svaku promjenu koja znači odricanje i umiranje vlastitom egu, smatra mučilom. Ići uskim putom i ući na uska vrata najviše govori o čovjekovoj poteškoći imati otvoreno srce prema Bogu, sebi i bližnjima. Živjeti „uska vrata“ prema Bogu znači upoznati ga i uzljubiti njegove zapovijedi. Bogu pripada središnje mjesto, s njim smo obiteljski povezani. On je izvor našega postojanja. Svrha čovjekova života na zemlji jest upoznati Boga i proslaviti ga vlastitim životom, stoga „nemaj drugih bogova“. Prema sebi živjeti „uska vrata“ podrazumijeva svakodnevni napor u svladavanju vlastitih ograničenja. Tu se misli na zla djela i nagnuća kojima smo skloni, ali također i na iscjeljenje vlastitih rana, kompleksa manje ili više vrijednosti, samoprijezira ili malodušnosti. Prema bližnjima znači stanje praštanja, ali i navještaja objavljenih istina, briga oko njihova spasenja.

Ući na uska vrata znači dopustiti Bogu da nas odgaja. Uska vrata su neprivlačna, zahtijevaju od nas napor i promjenu navika, promjenu sklonosti…„isprva se doduše čini da nijedno odgajanje nije radost, nego žalost“. Ona nas uče ljubavi i praštanju onima koji nam čine loše, uče nas da ne vraćamo istom mjerom, da se ne osvećujemo. Postoji i široki put koji vodi do širokih vrata. Tko uđe na njih, zatiče zlo, laž, nasilje, prijevaru, sebičnost, prazninu, i sam se pretvori, još više, u to sve. Svijet, tijelo i đavao nameću ritam života i vrijednosti koje su u trendu. Oni nude prividan raj, trenutno zadovoljenje potrebe, potiču egoizam i sebeljublje. Čovjeku je to često bliže, slađe i na dohvat ruke jer u njemu stoji sklonost ka neredu. Uska vrata traže suprotno, traže napor, traže samokontrolu i samosvladavanje, „…ali onima koji su njime uvježbani poslije donosi mironosni plod pravednosti“.

Poželjna agonija

Glagol koji Isus koristi, a koji je preveden s „boriti se“ jest agonizomai. On zapravo znači biti u agoniji, djelovati u agoniji. Toliku važnost Isus stavlja na „izboriti se“ za nebesko kraljevstvo da koristi tako snažnu sliku čovjeka koji se u agoniji bori za svoje dobro. Lako je zamisliti takvu borbu za ovozemaljska dobra. Dapače, ne mora se niti zamišljati, vidljiva je oko nas. Ali urediti svoj život na način da je sve podređeno spasenju duša, to nije česta pojava. Biti u duhovnoj agoniji da bi prema trendovima svijeta došao na manje, uopće nije poželjno. Ono što je veće u Božjim očima, predmet je odbacivanja. Ako većinu svojih snaga trošiš na stjecanje ovozemaljskih vrijednosti, što će ti ostati da bi se mogao izboriti za put koji vodi u raj? Umjesto pitanja „je li malo onih koji se spasavaju“, čovjek se danas pita „ima li uopće itko tko se neće spasiti“? Ovaj pretjerani optimizam ili, bolje rečeno, optimizam neutemeljen na istini Objave, jednak je širokim vratima. On ne potiče na tu poželjnu, spasonosnu agoniju, nego uspavljuje i uništava.

Zamka jeftine milosti

U svojem djelu Cijena učeništva Dietrich Bonhoeffer piše o jeftinoj milosti koja izvorište ima u ovakvom optimizmu. Ona je smrtni neprijatelj Crkvi. Ljudi u njoj žele pronaći opravdanje bez promjene moralnosti, žele zadobiti milost bez ikakva troška. „Svijet nalazi jeftino pokrivanje svojih grijeha“, kaže Bonhoeffer, „koje ne okajava i od kojih zapravo i ne želi biti oslobođen. Jeftina je milost zato nijekanje žive Božje riječi, nijekanje utjelovljenja Božje riječi. Jeftina milost znači opravdanje grijeha, a ne grješnika…“

Ogoljelost koja vodi u raj

U Edenskom vrtu Adam i Eva bili su, prije grijeha, duhovno razgoljeni pred Gospodinom. Takva razgoljenost je stanje duše potpuno uronjene u Boga koji joj daje sve što joj je potrebno – nepomućenu ljubav prema svome Stvoritelju. Ona je potpuna sloboda od svih uvjetovanosti koje dolaze iz naših nutrina ili od drugih. Biti slobodan, živjeti savršenu uravnoteženost duha i tijela znači biti ispunjen Bogom. Zbog toga nam je potrebna nova ogoljelost od svega što nije Bog, ona koja vodi k Bogu, u raj. Kao što ne postoji jeftina milost, ne postoji ni jeftino spasenje. Cijena našega spasenja čita se na Kristovu križu. U njemu je postavljen zahtjev svakomu od nas da vlastite snage iskoristimo u borbi za uska vrata. „Trudite se ući“, kaže Gospodin. Na vrata ulaze oni koji se trude, duhovno lijeni ne pronalaze put. Ali neka ne malakše srce naše ako se i nađemo u duhovnoj lijenosti. Božje srce je veće od ljudskog, piše sv. Ivan apostol. On nas može izvući iz svakog stanja jer s Bogom uvijek možemo krenuti ispočetka. Zahvalimo mu na toj milosti i zamolimo za novi početak.

www.nedjelja.ba