(Am 8,4-7; 1 Tim 2,1-8; Lk 16,1-13 ili 16,10-13)
Za prvo čitanje imamo dio iz Knjige proroka Amosa. On je rodom iz Tekoe u blizini Betlehema i bio je stočar i poljoprivredni radnik. Mada bijaše neuk, Bog mu odredi proročko zvanje.
Piše: Kristijan Gerbic, Katolički tjednik
Dragi prijatelji Isusa i Marije! U liturgijskim čitanjima ove nedjelje, 25. nedjelje kroz godinu, isprepliću se međusobno područja odgovornosti prema bližnjima i dobrima kojima upravljamo te ljudske snalažljivosti. Oba područja nalaze se u relaciji prema kraljevstvu Božjemu i ostvarenju ulaska u njega. Čovjek tijekom života upravlja mnogim stvarima. U neprestanoj želji da što više posjeduje, on nastoji povećati broj i količinu dobara kojima upravlja. Povećanjem tih dobara povećava se i broj odnosa koje uspostavlja s drugim ljudima. Slikovito, kada jedan trgovac širi broj artikala svoje prodaje, on povećava ponudu, uvećava se broj dobavljača, novih kupaca… što u konačnici znači umnažanje novih odnosa koji zahtijevaju nove odgovornosti. Stoga je svakom čovjeku važno na kojim će temeljima počivati njegovo upravljanje jer o tom upravljanju, bilo da je riječ o materijalnim ili duhovnim dobrima, ovisit će njegova ulaznica u Božje kraljevstvo.
Imao je otići u područje Samarije i poučavati Božje riječi njihovim moćnicima koji su se bogatili tlačeći i varajući nevoljne i siromašne. Bogati Samarijanci su pokazivali pred Bogom svoju dvoličnost budući da su na izvanjski način slavili dane posvećene Jahvi, ali im srca nisu bila obraćena. Štoviše, blagdani su im bili mrski jer su ih sprječavali da u to vrijeme uvećavaju svoje bogatstvo izrabljivanjem siromašnih, otimanjem i spletkama. Gospodin obećava da neće zaboraviti nijednog prevarenog.
Nadalje, kod svetog Pavla čitamo da u vremenu odgođene paruzije (ponovnog dolaska Kristova) Crkva uviđa potrebu moliti za svijet. Problemi koji su u svijetu tiču se i kršćana. Stoga Apostol preporuča da se „obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti“ jer „to je dobro i ugodno pred spasiteljem našim Bogom koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“. Uz svake izbore prigoda je ponovno se sjetiti ovih riječi svetoga Pavla i moliti za sve koji su sad na vlasti ili će doći kako bismo mogli provoditi „miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti“. Očito bez našeg angažmana s usrdnom molitvom za političare i one koji su na vlasti, nema ni pravog mira kojega priželjkujemo.
Za evanđelje imamo neobičnu Isusovu prispodobu o nepoštenu upravitelju koju čitamo kod svetog Luke. Isus poučava svoje učenike učeći ih kakvih osobina trebaju biti oni kojima je povjerena upraviteljska služba. Svaki katolik je krštenjem primio udio nad upraviteljskom službom koju treba shvatiti ozbiljno. Tom smo službom odgovorni za sve što nam je Gospodin ostavio. Ponajprije to su poklad vjere i sakramentalni život koje smo dužni, ne samo sačuvati, nego i drugima ponuditi i uvesti ih u zajedništvo života s Bogom na način kako nam je Isus Krist naložio to učiniti. Evanđeoski ulomak je čvrsto „nabijen i natresen“ poukom, zato ćemo pokušati dokučiti tek pojedine njegove dijelove.
Nepošteni upravitelj
Za Isusova vremena u Izraelu je bilo mnogo poljoprivrednih posjeda na kojima vlasnici nisu boravili, nego su ih drugima povjeravali na upravu. Povremeno bi dolazili, provjeravali ispravnost poslovanja i uzimali stečenu zaradu. U međuvremenu upravitelji su imali upravu nad tim gazdinstvima. Slušateljima ove prispodobe bila je poznata slika koju Isus koristi. Ipak, čitajući njezine dijelove, ostaje nejasno zašto gospodar na kraju ipak hvali snalažljivost upravitelja kojega Isus naziva nepoštenim. Razumjeti ovo predstavlja ključ razumijevanja cijele poruke. Za razliku od drugih prispodoba u kojima se uloga nekog gospodara shvaća kao slika samoga Gospodina, te se i poruka prihvaća kao njegova, ovdje se gospodar javlja kao zli gazda. I gospodar i upravitelj sinovi su ovoga svijeta. Odatle dolazi pohvala nepravednu upravitelju.
Kad je saznao da će mu uprava biti oduzeta, upravitelj čini nešto što će zadiviti gospodara. On doziva dužnike i jednom po jednom otpisuje dio duga. Postoji tumačenje prema kojemu se upravitelj odrekao provizije i za taj iznos umanjio dugove, sve s ciljem da kod dužnika stekne simpatije koje mu mogu značiti novi posao. Drugo tumačenje navodi Mojsijev zakon, primjerice u Lev 25,35-37: „Ako tvoj brat zapadne u škripac i ne mogne održavati svoje odnose s tobom, primi ga; i neka s tobom živi kao stranac ili gost. Ne uzimaj od njega ni lihve ni kamata. Boga se svoga boj, i neka tvoj brat živi s tobom! Ne uzajmljuj mu novac na kamate niti mu lihvarski daj svoju hranu.“ Pretpostavlja se da se nepošteni upravitelj poslužio ovim uredbama da bi umanjio dugove za iznos kamata i osigurao sebi mjesto kod nekoga od dužnika. Vrlo vjerojatno je riječ o nečemu trećem jer je nepošteni upravitelj ostao nepošten i nije se obratio. Vidjevši da uskoro ostaje bez uprave i plaće te da dužnici ne mogu vratiti dugove, upravitelj je odlučio otpisati dužnicima dio dugovanja. Gospodaru se to svidjelo jer je dobio natrag svoj novac i dio zarade, čime je na kraju bio na dobitku, a svidjelo se i dužnicima jer su tako postali „sposobni“ vratiti dug i izbjeći zatvor ili neku drugu kaznu. Od nepoštena novca, novca od kamatarenja, stekao je prijatelje i udovoljio gospodaru.
Prijatelji od nepoštena bogatstva
U našem tekstu riječju bogatstvo prevedena je grčka riječ mamonas koja prvenstveno znači novac, a onda i materijalno bogatstvo. Novac kojim se nije pridonosilo dobrobiti zajednice, nego je korišten od „svijeta“ u neke druge svrhe, kumranska zajednica naziva nepoštenim. Analogno tomu, steći sebi prijatelje od nepoštena novca (bogatstva) značilo bi služiti se nečim što samo po sebi nema vrijednosti (novac sam po sebi nema vrijednost, nego mu je umjetnu, izmišljenu vrijednost dao čovjek) da bi stekao ono što je neprocjenjivo – kraljevstvo nebesko. Ovdje trebamo zastati i preispitati kakvi smo mi upravitelji. Sve što postoji, cijeli stvoreni svijet dan nam je na raspolaganje. Život, duh, dušu, tijelo, obitelj, poziv, zdravlje, domovinu… sve smo to primili na upravljanje. Jednoga dana Isus će nam reći: „Položi račun o svom upravljanju.“ Što ćemo tada učiniti? Čime ćemo opravdati pogodovanje slabostima i nemar za obraćenjem? Zar vama, roditelji, nije povjerena stvaralačka moć rađanja djece i odgoja? Zar nama, svećenici, nije povjereno voditi vjernike ka Gospodinu tako da nikoga ne izgubimo svojim nemarom? Zar vama, političari, nije povjerena vlast da pravedno upravljate narodima i državama? Bit će to strašan sud nekima od nas ako budemo odgađali činiti dobro misleći kao i zli sluga da će okasniti Gospodin.
Da vas primi u vječne šatore
Isus hvali upraviteljevu snalažljivost kada kaže da su „sinovi ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti“. Pa što nam je onda činiti da postignemo osobine okretnosti, sposobnosti, snalažljivosti i lukavstva kakve je upravitelj imao? Pred Gospodinom svi smo i upravitelji i dužnici. Upravitelji preko krštenja i životnog poziva, a dužnici po djelima. Stoga nam je otvorena mogućnost „zaslužiti“ sebi vječne šatore „otpisujući“ dio tuđih, ali i svojih, dugova. Drugim riječima, kada prema nekomu griješim, činim što je zlo u Božjim očima i tako postajem dužnik prema Dobru. Ali kada drugomu opraštam što je griješio prema meni, tada mu se dug, koji je bio dužan Bogu zbog grijeha učinjena meni, otpušta. Na taj način smanjuje se količina zla u njegovu životu. Ukoliko za druge molimo, postimo, prikazujemo svete mise, činimo pokoru, tada umanjujemo njihovo dugovanje prema Bogu. Bog dopušta da mu takav dug izmakne iz ruku, dopušta da ga „oplijenimo“ i „prevarimo“. Preko tuđih dugova mi stječemo sebi nagradu na nebu i pripravljamo si put da tamo stignemo. Dakle, mogli bismo doći u vječne šatore kad bismo „oplijenili“ Gospodina na način da molitvama i djelima zadovoljštine za druge, makar ih i ne poznavali, umanjujemo njihove dugove. Trpeće duše u čistilištu također trebaju našu molitvu. Zalaganjem za njih stječemo sebi prijatelje. Kada jednom prijeđu u Božje kraljevstvo, rado će nam zahvaliti čineći sve da i mi tamo dospijemo. Ukoliko postanemo ovakvi upravitelji, ne samo da će nas Gospodin pohvaliti, nego će nam još i sam pomoći samo da ostane bez ikakve mogućnosti naplatiti naše ili tuđe dugove. Ovakva „prijevara“ Bogu je draga. Ipak, da se ne bi ovo shvatilo kao neko tehniciranje u zasluživanju raja, samo oni koji imaju ljubav moći će ovako „tehnicirati“.
Gospodin naš Isus Krist svojom je mukom, smrću na križu i uskrsnućem od mrtvih otvorio račun kojim je pokrio sve naše dugove. On je taj savršeni upravitelj koji je prolio Krv za sve ljude na otpuštenje grijeha. Što mene i tebe priječi biti slični Kristu upravitelju?
www.nedjelja.ba
