Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DUHOVNO PROMIŠLJANJE: U križu je spas

Za nas kršćane križ je postao znak naše vjere. On stoji ili visi u prostorijama u kojima se okupljamo. Na mnogim raskršćima, u poljima i po šumama vidimo križ koji nas podsjeća na križeve na našem životnom putovanju. Križ visi i u našim domovima. Eno ga na grobljima. Neki ga nose na lančiću oko vrata. U ovom vremenu korizme u mnogim našim crkvama obavljamo pobožnost križnoga puta. Šteta što nas prati korona, jer su crkve prije korone bile dupkom pune vjernika za vrijeme pobožnosti križnoga puta. Kroz tu pobožnost ne obnavljamo samo Isusovu muku nego i dozivamo sebi u pamet muke i patnje kako svoga naroda tako i muke i patnje mnogih naroda, cijele Crkve kroz povijest.
Isus na križu za Ivana je prije svega ozdravljenje naših rana i preobrazba smrti. Tko gleda na Isusa uzvišena na križu i u njega vjeruje, ima vječni život. Ključ za pravi i istinski život leži u tome, da istini pogledamo u oči: priznavanje istine iako je ona tragična, uvijek ima oslobađajuće djelovanje. Friedrich Nietzsche je zabilježio da sposobnost živjeti s tragedijom, ne bi bio znak slabosti nego jakosti.
Temelj Božje ljubavi je svijet. Bog nije želio da ljudi koji su se od samih sebe otuđili i sami sebe izgubili, propadnu. Ljudi su se izgubili. Oni su izgubili svoje središte, svoju prvobitnu sliku, svoju čistoću, svoju sposobnost da ljube. Oni su bili mrtvi usred života. Budući da je Bog ljude ljubio usprkos njihove izgubljenosti, on je poslao svoga Sina. On je dao ljudima svoga jedinoga Sina na dar. Ipak u tom daru bezuvjetne Božje ljubavi skriva se mogućnost da ljudi taj dar odbace. Vjera je prihvaćanje Božjega dara. Tko vjeruje, tko prepozna što je Bog u Isusu darovao ljudima, taj ima vječni život.
U čemu se sastoji vječni život, o kojemu Ivan tako često govori? To je život koji po smrti ne može biti uništen, koji traje i poslije smrti do u vječnost. Vječni život nije u prvom redu život poslije smrti, nego već ovdje označava novu kvalitetu života. To je život, koji već sada živi iz Božjeg temelja u kojemu se već sada vrijeme i vječnost podudaraju. Može li se taj vječni život iskusiti? Ako sam cio u trenutku, ako sam u cijelosti jedno sa sobom, tada osjećam kvalitetu vječnoga života, jer su tada u tom trenutku i vrijeme i vječnost jedno. Prošlost i budućnost zgusnuti su u trenutku. Ja sam u tom trenutku jedno sa sobom i s Bogom. Tu osjećam da sam u Bogu i Bog u meni. To što Ivan označava vječnim životom , to je isto što Abraham Maslow zove „Doživljaj vrhunca“.
U takvom doživljaju vrhunca čovjek „ulazi u Apsolutnoga, on biva s njim jedno, iako je to samo kratki trenutak“. Njemu biva sve jasno. U svemu vidi Boga. Doživljava sebe i svijet intenzivnije. Osjeća što je život u dubini: živost, sreća, radost, ljubav, otvorenost, biti jedno. Njegova se svijest širi. U svojoj svijesti povezuje Boga i čovjeka, život i smrt, nebo i zemlju, vrijeme i vječnost.
Tko vjeruje u Isusa taj je već u spasu, njegov život uspijeva, njegove rane su izgubile snagu trovanja i umiranja. Bog ne osuđuje. Ipak tko u Isusa ne vjeruje, taj je već osuđen, taj se sam isključio od istinskog života. Istinski život je samo u Isusu. Tko ne vjeruje u Isusa, taj nije razumio što znači istinski život. Vjera je više od vanjskog priznanja. Ima ljudi koji su Isusa izvana odbacili, jer su njegovo ime povezivali sa svim predrasudama, koje su se tokom života u njima oblikovale. Drugi ne prihvaćaju Isusa jer su odrasli u drugim religijama. Ipak u nutrini možda slute, tko je taj Isus, u kojemu nam Bog daruje vječni život. Cilj utjelovljenja i smrti Isusove nije pomirenje za naše grijehe nego dar vječnoga života. Bog želi osposobiti čovjeka u Isusu da istinski živi. On nam u Isusu daruje novu kvalitetu života. Bog u Isusu ima u vidu cijeli svijet. On bi želio u Isusu sve ljude izliječiti i spasiti. „A tko čini istinu, dolazi k svjetlosti neka bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena“ (Iv 3,21).
Ne radi se ovdje o vanjskom priznavanju Isusa, nego o tome da se čini istina, to znači prodirati u stvarnost kakva je i nju odgovorno živjeti. Ovdje se dakle ne gleda Isus kao uvjet spasa, nego čin istine.
Vjera nam otvara oči da bismo upoznali istinu, da bismo razriješili našu tamu i da bi naš život bio obasjan. Vjera je put na kojemu sudjelujemo na vječnome životu, na spasenju koje nam je donio Isus i na ljubavi koja je temelj svakoga života i također temelj Isusova dolaska u ovaj svijet. Ako dopustimo da nas ova ljubav ispuni naš će se život promijeniti. Po toj ljubavi kakvu je objavio Isus, bivamo osposobljeni da ljubimo. Tko svoje oči zatvara, taj samoga sebe isključuje od života i od ljubavi. Tko vjeruje, taj već ima udjela u drugome svijetu koji je po Isusu stigao u naš svijet, u svijet svjetla, istine, ljubavi i vječnoga života.

Fra Jozo Župić