DUHOVNO PROMIŠLJANJE: “Svi te traže”!

Neki događaji u našemu životu tako se usjeku u našu dušu, da ih nikada ne zaboravljamo. Tako pamtim u mojoj župi dane izvanrednih propovjednika koji su predvodili misna slavlja u vrijeme misija. Pjevalo se: Misija svetih nam dođoše dani! Stari, mladi, hrlili u crkvu. Seljaci su ostavljali svoja polja, svoje vinograde, svoje njive i crkva je bila dupkom puna. Riječi misionara doticale su duše vjernika koji su se oduševljeno vraćali svojim kućama. Bile su to riječi koje su liječile. Nitko nije spominjao liječnika nego misionare.
Sad mogu razumjeti i Isusov nastup. Od časa kad Isus javno nastupa i naviješta evanđelje, sva je zemlja u pokretu. Vijest o Rabiju, kako su zvali židovskog učitelja, najprije se proširila po bližoj okolici njegova zavičajnog grada Nazareta u Galileji.
Bilo je očito da Isus snagom svoje riječi naviješta dolazak Božjega kraljevstva i da je to potvrđivao znakovima i čudesima. Mnogi su to zapazili i prihvatili. Duševni i tjelesni bolesnici i patnici, svi oni koji su bili isključeni iz društva, javni grešnici, svi su oni privučeni od Isusa. Prepoznali su u njemu poslanika Božjega i obećanog Mesiju.
Isus je oko sebe okupio učenike i izabrao je dvanaestoricu apostola koji na duhovan način trebaju biti praroditelji Božjega naroda. U taj narod trebaju biti uključeni svi oni koji vjeruju u Isusovu poruku i koji su u svom srcu doživjeli Božju ljubav.
Kad je Isus s nekoliko svojih učenika ušao u kuću Šimuna Petra susreo se s Petrovom punicom koja je ležala u ognjici. Isus je uze za ruku, podiže i prestade ognjica. I ona je posluživala Isusa, Petra, Andriju, Jakova i Ivana. I nastavlja evanđelje pete nedjelje kroz godinu, da su mnogi ljudi, da je sav grad nagrnuo k vratima. Mnogi bolesni i opsjednuti čekaju na Isusa.
Kad god posjećujem neku od klinika u velikom gradu onda mi se čini da je sav grad bolestan. Ulicama hodaju ljudi. Pozdravljaju se. Rekao bi svi su zdravi. Dođete u kliniku kao u jedan veliki grad. I svi su bolesni. Ljudi s povjerenjem dolaze liječnicima da će ozdraviti.
Tako su dolazili k Isusu. Imali su čvrsto pouzdanje i stvarno se dogodilo da su Božjom snagom mnogi ozdravili. Tjelesno ozdravljenje znak je nečega velikoga: po Isusu cio čovjek dolazi u red, cio čovjek biva zdrav, “svet”, jer tko se približava Bogu i s njime je povezan u ljubavi, taj ima udjela u njegovom božanskom životu, u sjaju njegove svetosti, istine i ljubavi.
Za Isusa je bilo važno da je dohvatljiv za ljude, ali je postavio i granice njihovog navaljivanja: povukao se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Želio je biti blizu svome nebeskom Ocu. Vrijeme molitve za njega je bilo osobito vrijedno i dragocjeno. Tu je Isus Krist kao veliki zagovornik svih ljudi, koji nevolje i molbe sviju prinosi u molitvi pred Boga, svoga Oca. Isusova molitva je djelotvorna i nalazi uslišanost. Ne samo vrijeme molitve, nego cijeli njegov život je molitva. To je predanost volji nebeskoga Oca. Njegova hrana je vršiti volju onoga koji ga je poslao (usp. Iv 4,34). Kad on predaje svoj život na križu, on umire iz ljubavi prema nama ljudima i u tom smislu svaka žrtva čovječanstva dovršava se u jedincatoj predanosti ljubavi. Tada je to čin najvišega poklonstva Bogu. Po predanosti tijela i krvi Kristove spašeni smo i otkupljeni.
I naš će život, ako je povezan s Gospodinom, postati dar ljubavi, koja po žrtvenoj predanosti Isusa biva na spasenje i blagoslov za svijet.
U ranim jutarnjim satima učenici nađoše Isusa kako moli, pa mu rekoše: “Svi te traže.” On im reče: “Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam i došao.”
Kako naš svijet može biti bolji? Mnogi o tome razmišljaju. Konačno se nešto na dobro mijenja samo tada ako prihvatimo srcem Božju ljubav i u jedinstvu s Isusom Kristom donosimo plod za život svijeta. Isus bi nam trebao biti uzor. On je prihvaćao ljude takve kakvi jesu, a ne kako bi on želio da oni budu.
Ovdje svaki od nas ima svoju vlastitu zadaću, svoj poziv. Bez obzira gdje se nalazimo, u Božjem kraljevstvu sve je milost i ujedno smijemo na jedinstven način djelovati na hvalu Božju i na spasenje ljudi. Sve što činimo iz ljubavi nije izgubljeno.

Fra Jozo Župić