Moram priznati da je mene kao dječaka uvijek zanimalo gledajući planinu ili poveće brdo, što se nalazi iza te planine ili iza toga brda. Onda je došao dan da sam s prijateljima krenuo na vrh planine. Uspon je bio naporan, ali smo uspjeli popeti se na vrh planine. Na drugoj strani planine vidjele su se u podnožju kuće. Moglo se vidjeti i krave kako pasu. S vrha planine dobro sam mogao vidjeti i svoje selo. Zrak je bio čist. Ptice su u našoj blizini cvrkutale i slavile Boga na svoj način. Bojali smo se zmija i pažljivo smo hodali po kamenju i uzbrdo i nizbrdo. Više nisam nikoga pitao što je iza te planine ili iza toga brda, jer sam svojim očima gledao i na jednu i na drugu stranu s vrha planine. Doživljaj je bio neopisiv, makar smo se uznojili. Sve je izgledalo drukčije nego sam o toj planini maštao.
Sada mogu kazati da je tako i s našim razmišljanjem o Bogu. Bog je sasvim drukčiji nego ga mi zamišljamo. To nam pokazuje i evanđelje. On je drukčiji nego što ga mi predstavljamo i On se ne da zatvoriti u kolibu ili pod šator. Za Boga nema ni zidova ni ograničenja.
Boga ne mogu razumjeti, ali mogu osjetiti, doživjeti, vjerovati da me ljubi i kao što Isus sa svojim učenicima ponovno ide u svakodnevnicu, također Bog ide s nama u našu svakodnevnicu, on je uz nas, jer nas ljubi.
Tko to od nas ne želi čuti: Ti si moje ljubljeno dijete! Ti si moja ljubljena žena, moj ljubljeni muž?
Svi smo potrebni dnevnog kruha priznanja. Osobito u teškim trenucima trebamo potvrdu drugih po Bogu. Isus također treba potvrdu Oca. On zna da je ljubljen od Boga. Tko zna da je ljubljen, taj može i u mračnim časovima svijetliti i zračiti. Mi vidimo samo rijetke ljude sjajnoga i obasjanog lica. Takva lica mogli smo susresti kod djece. Čudesni su trenuci kad nečije oči makar stare, bolesne ili žalosne osobe zasjaju najednom sjajem a lice se preobrazi. To sam ovih dana vidio i preko televizije kad osobe pogođene potresom ostadoše bez krova nad glavom, najednom dobiju krov nad glavom, pa makar su to mobilne kućice.
Takvi trenuci u kojima se na licima ljudi osjeti sjaj i zračenje, daruju hrabrost i nadu, svjetlo i radost. Ljudi iznenada znaju da su voljeni i prihvaćeni, da mogu zračiti poput sunca.
Svi mi trebamo trenutke preobraženja, jer je naše lice često puta smrknuto. Smrknutim očima gledamo sami sebe, našu prošlost, našu sadašnjost, naše zle strane. I za budućnost nema sjajnih izgleda. Smrknutim očima gledamo na druge, očima nepovjerenja, straha ili ravnodušnosti. Smrknutim očima gledamo na naš svijet u kojemu ima terora, rata, bolesti, glada i smrti. Smrknutim očima gledamo i na Boga, jer ne možemo razumjeti, zašto on dopušta nepravdu koja viče do neba. Zašto on traži od Abrahama i mnogih očeva i majki, njihovo jedino dijete da mu ga vrate?
Dobro je da ima trenutaka u našemu životu u kojima nam zasja svjetlo i mi vidimo da u događajima svakodnevnice svijetli Bog.
Isus poznaje našu čežnju i čežnju učenika koji su s njime na putu prema Jeruzalemu, gdje on treba trpjeti i umrijeti. On poznaje tamu ljudi i svijeta iz vlastitoga iskustva. On poznaje kušnju rezignacije. On poznaje strah i žalost, osudu i nepravdu iz vlastitog iskustva. Ali on poznaje i trenutke preobraženja, lijepe trenutke u kojima se mogla osjetiti Božja blizina i Božja potvrda: „Ti si moj ljubljeni Sin. U tebi mi sva milina!“
Učenici koji su smrknutim očima gledali u budućnost, izvući će se iz nevolje kad su vidjeli Isusa u sjaju i obasjanog lica, kad oni njega gledaju novim očima. Vide uz Isusa Mojsija i Iliju, i slušaju kako međusobno razgovaraju. Slušati Mojsija znači boriti se protiv ovisnosti od strane vlasti, više slušati Boga nego gospodara u zemlji ropstva. Mojsije je čovjek koji je sav narod probudio i ohrabrio da krenu iz zemlje ropstva i odvaže se za put u slobodu. S povjerenjem u Boga krenuo je Mojsije s narodom putovima koji su se činili da su neprohodni, putovima kroz vodu i pustinju. Voditi ljude u slobodu bio je za Mojsija tvrd put na kojemu se katkad osjećao da je napušten i od Boga i od svih dobrih duhova. Za Isusa koji je na putu prema Golgoti i koji želi voditi narod saveza u slobodu, taj susret s Mojsijem trebao ga je ojačati.
Također susret sa strastvenim prorokom Ilijom koji je nastupao za Boga i njegovu istinu, bio je za Isusa poput putokaza. Ilija se borio protiv idolopoklonstva, protiv žrtve idolima, protiv sila koje su čovjeka otuđile od njega samoga. Ilija je doživio kako je teško ljude osloboditi od krivih bogova koji su zarobili ljude u njihovoj nutrini i sprječavaju ih da istinski žive. Doživio je vrijeme rezignacije i napuštenosti od Boga.
Isus koji na brdu govori s Mojsijem i Ilijom, zna, da mora poruku dalje nositi i svojim se životom založiti za slobodu ljudi. On treba po Božjem nalogu osloboditi ljude iz ropstva za slobodu i za puni život, osloboditi ih straha i nasilja krivih slika o Bogu, on mora nastaviti put prema Jeruzalemu i Golgoti.
Po trenucima preobraženja Isus će biti ojačan za taj put koji vodi kroz patnju do svjetla, od smrti u život.
Preobražen novom snagom silazi Isus s brda preobraženja, da s povjerenjem u Boga nastavi svoj put. Svi mi trebamo trenutke preobraženja u kojima nam Bog zasja i u kojima nas jača i ohrabruje. Po Njemu se možemo preobraženi vratiti u svakodnevnicu i činiti što nam nalaže. Budući da te trenutke trebamo dolazimo na svetu misu slušati Božju riječ, crpimo snagu i preobraženi i obasjana lica vraćamo se u svakodnevnicu kako bismo služili ljudima koji nas trebaju. Tko sluša Isusa i poruku bezuvjetne Božje ljubavi, taj može samoga sebe gledati bistrim očima, te s novim, preobraženim pogledom, gledati druge sa zanimanjem i dobrohotnošću, taj može ljubiti i oprostiti. Lijepo je ako druge promatramo bistrih očiju i obasjanoga lica i pričamo o trenucima preobraženja u našemu životu. Takvi trenuci jačaju i daju hrabrost, da ispunimo zadaće u svijetu. Preobraženih očiju možemo i Boga gledati, koji nas želi voditi u slobodu i u puni život.
Fra Jozo Župić
