Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DUHOVNO PROMIŠLJANJE: Budi čist!

Pročitao sam ovih dana da je u Splitu blagoslovljena bolnička kapela. Lijepo je to čuti. Prošla su vremena kad je svećenik morao potajno dolaziti u civilu nekome bolesniku u bolnicu i podijeliti mu sakramente. O kapeli nije bilo ni govora. Ovdje u Njemačkoj to je normalna stvar. Bolesnici mogu doći u kapelu. Biti na misi. Slušati Božju riječ. Primati sakramente ispovijedi, pričesti, bolesničkog pomazanja, obavljati pobožnosti i susresti se s braćom i sestrama u vjeri. Sve im to daje snagu. Moramo također priznati da se susret s Isusom ne događa samo u kapeli, nego preko svakoga čovjeka i izvan kapele, jer sam je Isus rekao: „Sve što ste učinili jednome od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili.“
Ipak je važno da ljudi nisu izolirani. Danas se govori o karanteni onih koji su oboljeli od korona virusa. I u Isusovo vrijeme bilo je ljudi u karanteni, u izolaciji.
U vrijeme Isusovo gubavci su bili isključeni iz zajednice. Oni su morali stanovati u posebnim naseobinama. To je slika za ljude koji sami sebe ne mogu „podnijeti“. Budući da sami sebe ne mogu prihvatiti, osjećaju da su od drugih odbačeni, isključeni, ograničeni. Oni nisu ni kod ljudi ni u svojoj kući. Na koži možemo pročitati je li se uz njih osjećamo dobro ili ne. Ako je koža puna gube to je slika, da mi puno toga u sebi ne prihvaćamo. Što ne prihvaćamo to se pokazuje na koži kao bubuljica. Tako i čovjek koji samoga sebe ne može voljeti, osjeća se od drugih odbačen i dolazi k Isusu. On osjeća da tako dalje ne može živjeti. Nitko ne može živjeti kao omeđen, odbačen i bez stana. Svatko čezne za potporom i ljubavlju. Gubavac prepoznaje svoju bespomoćnost i želi pobjeći iz đavolskog kruga odbačenosti. Dolazi k Isusu, pada preda nj na koljena i govori: „Ako hoćeš, možeš me očistiti.“
Isus je suosjećao sa gubavcem. On suosjeća s nama, sa svim ljudima. On nas prati kroz ovo vrijeme. Po njemu smijemo iskusiti kako nas Bog ljubi i on bi htio biti naše spasenje.
Isus je na strani slabih.
Nakon izlječenja psihičkog bolesnika, tada Petrove punice i mnogih ljudi koji su trpjeli od raznih bolesti, sada se događa izlječenje jednoga gubavca.
Bog misli na mene, na svakoga od nas osobno. Sa svim bolestima. Sa svim lomovima. Sa strahom. S velikom brigom. I mi možemo u svjetlu ove vjere tražiti Boga, tražiti njegove tragove u našemu životu. Isus se odlučio sa svojom malom zajednicom učenika kao putujući propovjednik ići ljudima i svoju oslobađajuću poruku Boga koji hoda staviti u središte svoga djelovanja. Na početku je povjerenje pogođenoga. On je u poderanoj haljini, viče: „Nečist!“ „Nečist!“ Dužan je to učiniti svakoga dana u selu i gradovima, njega nešto tjera k Isusu, o kojemu je slušao kao liječniku i egzorcistu. Odvažio se poniziti i kleknuti, moleći Isusa da ga ozdravi ako hoće i to on može. Da ga ozdravi od bolesti, od izolacije i osamljenosti. U nevoljama, opterećenjima, bolestima i patnji vrlo je važno povjerenje u Isusa koji ozdravlja. Uz povjerenje je potrebna i molitva. To je odlučujući korak. Liturgijski se vjernik otvara u molbi prije svete pričesti: „Samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“
Kao izvor svoje terapeutske snage Isus stavlja Boga, stvoritelja svega života u središte. To što čini njegovo milosrdno srce, njegova ispružena ruka i njegova djelotvorna moćna riječ „Hoću, budi čist!“ to Isus ne pripisuje svojoj zasluzi nego to pripisuje Ocu nebeskom. On se svome narodu na putu kroz pustinju objavio „Ja sam Gospodin, tvoj liječnik.“ (Izl 15,26).
Kao njegov sin, kao njegov posrednik, Isus želi izliječiti i ozdraviti ljude. Zato on upućuje izliječenoga zdravstvenoj službi svoga naroda, svećenicima. Tamo se treba proslaviti njegovo ozdravljenje kao Božje djelovanje. Isus ne želi biti čašćen kao čudotvorac nego ta čast pripada samo Ocu, stvoritelju neba i zemlje.
Zaključak evanđelja upućuje na problem. Izliječeni gubavac ne sluša Isusa i priča o Isusu čudotvorcu, ali ništa o gospodstvu Božjem. Isusu ta reakcija ne olakšava njegovo poslanje da navijesti Božju blizinu i pozove ljude na obraćenje. Karizmatske službe Božje, Božje službe ozdravljenja su lijepe. Važnije je nedjeljno zahvalno slavlje, često skromno i ne uvijek spektakularno, ali sasvim u smislu Isusova naloga, da samo Bogu treba dati čast. Zato je on došao. Isusova pobožnost koja ne vodi Bogu, stvoritelju, nije biblijska kao ni duboka mistika o Bogu koja zaboravlja zemaljskoga Isusa.

Fra Jozo Župić