DRUGA KORIZMENA NEDJELJA C: Proslavljena Isusa nema bez ožiljaka i rana

(Post 15,5-12.17-18; Fil 3,17-4,1 ili 3,20-4,1; Lk 9,28b-36)

Neki su ljudi zadovoljni u svom malom svemiru i osjećaju se dobro tamo gdje jesu, više ili manje zadovoljni onim što imaju, te nemaju prigovora na svoj način života. Jednostavno, oni ne žele ići nikamo i ne žele se mijenjati.

Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Čovjekov je životni put rijetko kada obilježen velikim usponima i posut svijetlim zrakama zvjezdane svjetlosti. Većinom se naš odvija uobičajenim ritmom u ovoj „dolini suza“, protkan svakidašnjim brigama, kušnjama i banalnim događanjima. Ali dokle smo god usmjereni prema Kristu i dok idemo za njim, naši nas putovi vode u život. Kada Bog ide potražiti čovjeka i sprema ga na put, najprije ga malo prodrma, a zatim mu progovara jezikom ljubavi i da ga u svom planu spasenja treba. Prije nego Bog čovjeka izvede na svjetlo, pušta ga neko vrijeme da se savija pod teretom križa, pritisnut porođajnim bolima, bespomoćan i izložen opasnostima koje ga vrebaju. Tako je bilo i kod Isusa. Kada je bio predan i u muci dovršavao svoj ovozemni život, sunce je pomračilo i tama je nastala po svoj zemlji (usp. Lk 23,45), a upravo je u tom trenutku Bog po njemu uspostavljao novi savez s ljudskim rodom.

Ali isto tako ima i onih kojima nije dovoljan njihov svijet u kojem žive jer vjeruju da to nije sve, zato osjećaju neki unutarnji poriv koji ih tjera da iskorače iz svoje svakodnevice i sami potraže svoju budućnost. Upravo takvi ljudi imaju više osjećaja za Boga i za put na koji ih Bog šalje. Takav je bio i Abraham, praotac naše vjere.

Budućnost koja obećava

Abraham je imao svoj zavičaj u gradu Uru Kaldejskom, ali nije mogao odoljeti pozivu koji mu je Bog upravio i obećanjima koja su se imala ostvariti, zato ostavlja sve i kreće u nepoznatu budućnost, budućnost koja je puno obećavala. Slušajući neki unutarnji glas, ostavlja sigurnost očinskog doma, ostavlja sve veze i sve što je toliko vremena izgrađivao i gledao svojim očima, a radi nečega nepoznatog što bi tek trebalo doći. Vjerovao je ovom glasu, vjerovao je Bogu koji mu neposredno govori, a koji mu je obećao veliko potomstvo (kojega još nema) i zemlju kanansku u kojoj se ima nastaniti, a koju još ne posjeduje.

Savez

Abraham se upustio u ovu avanturu s Bogom vjerujući Božjim obećanjima. Ali prolazi godina za godinom, a ta obećanja postaju iz dana u dan sve većim pitanjem koje muči Abrahama. On primjećuje promjene na sebi, vidi da ga vrijeme nemilosrdno gazi, da u njemu i njegovoj ženi presušuju životni sokovi, a u takvom stanju postaje sve teže vjerovati u obećanje da će se zvati ocem velikoga naroda, koje u ljudskoj tjelesnoj snazi nema neki oslonac. U takvom mu stanju Bog iznova progovara, a Abraham opet vjeruje Bogu, i to mu se „uračuna u pravednost“. Ova je Božja riječ za Abrahama znak da je priznat i prihvaćen. On je s vjerom u Boga, nošen beskrajnim pouzdanjem i nadom koja mu ulijeva snagu, i dalje zagledan u budućnost prema kojoj odvažno kroči. A Bog ga još više želi učvrstiti u vjeri. On svoje obećanje želi zapečatiti savezom, pa se obvezuje na vjernost svome obećanju i savezu s Abrahamom. Takav nam se drevni oblik saveza može danas učiniti malo čudnim, ali Bog u svakom vremenu progovara čovjeku riječima i simbolima na takav način koji će mu biti razumljiv. Abraham prinosi Bogu žrtvu, a zatim slijedi savez koji Sveto pismo ovako opisuje: „Kad je sunce zašlo i pao gust mrak, pojavi se zadimljen žeravnjak i goruća zublja te prođu između onih dijelova. Toga je dana Gospodin sklopio Savez s Abramom rekavši: ‚Potomstvu tvojemu dajem zemlju ovu od Rijeke u Egiptu do Velike rijeke, rijeke Eufrata.’“ (Post 15,17-18). Ovdje se sklapa savez između Boga i čovjeka (Abrahama), tu se susreće vjernost Boga života prema čovjeku i vjernost čovjeka prema Bogu života. Ovdje čovjek (Abraham) postaje prijatelj Božji.

Jednostavno moraju postojati ovakvi ljudi koji se kao Abraham usude napraviti takav radikalan iskorak. Zato oni postaju glasnici Božji, navjestitelji svijeta koji dolazi, predvodnici putnika koji se nalaze na putu prema Vječnome. Abraham je bio prvi od njih. Prvi koji je bio siguran da ono što vidi, nije sve. On je znao da smo mi ovdje stranci, hodočasnici, da tražimo ono buduće. Čovjek se treba odvažiti da iziđe u susret toj budućnosti, a da bi to mogao, mora znati ostaviti sve ono dosadašnje, uobičajeno i ustaljeno.

Križ i slava Gospodnja

Evanđeoski prikaz događaja preobraženja na Gori pred trojicom učenika bio je prikaz slave Gospodnje, a s nakanom da učenike učvrsti u vjeri i pripravi ih za one dane kada bude ozbiljno da ne malakšu duhom. Isus kojega Petar, Ivan i Jakov gledaju na brdu preobraženja isti je kao i onaj kojega će gledati na Maslinskoj gori kao Božjega slugu patnika. Dok su učenici promatrali prizor preobraženja i dok je Petar preko jezika jedva prebacivao nekakve izjave i davao prijedloge, nad njima se nadvio nekakav oblak koji ih je zasjenio. Taj je oblak znak božanske prisutnosti i radostan odjek riječi milosnoga glasa: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ (Lk 9,36). Bio je to glas ohrabrenja, ali u isto vrijeme poziv na razmatranje, vrijeme kada čovjek ostaje bez riječi. Jer je velika sreća za Isusova učenika da bude dionikom Isusove muke i njegove slave, ali je u isto vrijeme i razlog da se prestraši (usp. Lk 9,34).

Sv. Martin i đavao

Jednom se đavao pojavi pred sv. Martinom kao kralj u sjaj zaodjeven, te mu se ponudi: „Martine, hvala ti za tvoju vjernost! Sada sam ti došao da i ti osjetiš moju vjernost prema tebi. Evo, nudim ti svoju blizinu. Slobodno se osloni na mene. Sveti ga Martin pogleda pa ga upita: „Tko si ti?“ A đavao uzvrati: „Martine, zar me ne prepoznaješ? Ja sam Isus Krist!“ Martin ga upita: „Veliš da si Isus Krist, a gdje su ti onda rane?“ A đavao mu reče: „Ja dolazim iz nebeske slave, a tamo nema rana!“ Na to će mu sv. Martin: „Ne! Krista koji nema rana, ne želim gledati. Na Krista koji ne nosi na sebi znak križa, ja se ne mogu osloniti!“

Kakav uzvišen prizor i kakva divna nebeska vizija! Kada bi Bog nama barem jednom progovorio na ovakav način, nekako bi nam bilo lakše! Onda bismo, možda, bili poletniji u vjeri i privrženiji Bogu! Ali nam se to samo tako čini.  Bi li to zaista bilo tako? Što je ono Petar promucao? „Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji“ (Lk 9,33). On je bio spreman čak i nešto raditi, zasukati rukave samo da zadrži ovaj trenutak jer mu se svidjelo i osjećao se ugodno. I zamisli, on ovaj put ne misli ni na sebe ni na svoje kolege, nego bi sjenice gradio samo za Isusa, Mojsija i Iliju. Prije ove vizije učenike je bio savladao san, pa su prespavali ono bitno, ono o čemu su Isus, Mojsije i Ilija razgovarali. A razgovarali su o Isusovoj muci koja se uskoro ima dogoditi u Jeruzalemu. Tada to Isusovi učenici nisu mogli shvatiti. Zaspali su, a sada su željeli svjetlo, preobraženje, slavu.

Ne čudimo se tome! Nije li to osjećaj i mnogih ljudi danas?! Mnogi bi zastali i od vjere konzervirali samo ponešto, nešto što je ugodno i lijepo, pa da to tako i ostane. Rado bismo zaobišli križ i muku. Ali nema Isusa bez križa. Ni proslavljena Isusa nema bez ožiljaka i rana.

Ništa bez žrtve

Isusov put ne završava na ovoj Gori. Ovo je bio samo kratkotrajni boravak u slavi. Sada valja nastaviti trnoviti put poniženja i muke da uđe u svoju slavu. Zato se Isus i ne obazire na ono što mu Petar govori. On želi učenicima, a također i nama, pokazati da bi zadržavanje samo na slavi preobraženja bez križa i nasljedovanje bez križa bio nekakav oblik izobličenja vjere, zapravo zabluda. Tek na kraju, na brdu Kalvariji, tamo gdje je na križu uzdignut Gospodin, zablistat će njegova slava koja će trajno svijetliti svim ljudima. Tako i mi moramo ovdje na zemlji prolaziti i izdržati svoju pokoru kako bismo na kraju postigli ono blaženstvo koje je Bog obećao onima koji ga ljube. Jer „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod“ (Iv 12,24). Na kraju, samo se s mukom i naporom dolazi do uspjeha, slave, blagostanja i priznanja. Korizmena pokora u koju smo ušli nije cilj za sebe, a ni to da bi nam pomogla u dijeti ili odvikavanju od nekih po život štetnih navika, nego je njezin cilj da nas dovede do blaženstva i sreće.

Isplati se

Bog govori Abrahamu: „Ne boj se, ja sam ti zaštita!“ (15,1). Bog, dakle, vidi Abrahamov strah, zato što kreće na neki put koji ne može sagledati. Ali Bog se oko njega postavlja kao živi štit i tako ga učvršćuje u sebi. Negdje stoji zapisano kako je neki pobožni rabin rekao: „Kada bih bio siguran da sam barem jednom u svom životu izgovorio, onako kako treba i kako doliči, riječ ‚Amen!‘, ne bih se više bojao.“ Tko s podijeljenim osjećajima zaobilazi Boga (kao Abraham koji preko sluškinje želi doći do obećana potomstva), sam ga Bog u svojoj ljubavi vraća na put i progovara mu: „Mojim hodi putem i neporočan budi!“ (Post 17,1). A to znači: Budi nepodijeljen, budi čist, budi nepomiješan, budi nedvosmislen i budi istinoljubiv! „Hodi mojim putem i neporočan budi!“ I izdrži do kraja! Isplati se!

www.nedjelja.ba