Došašće ili advent vrijeme je u crkvenoj godini, kad se kršćani intenzivnije pripravljaju na svetkovinu Božića.
To je istodobno vrijeme očekivanja Kristova dolaska na kraju vremena (Sudnji dan). Vrijeme došašća nije toliko obilježeno pokorom, koliko više radosnim i povjerljivim očekivanjem. Počinje nedjeljom koja pada između 27. studenoga i 3. prosinca, odnosno nedjeljom koja je kalendarski najbliža blagdanu Sv. Andrije apostola. Došašće obuhvaća tri tjedna i dane između Četvrte nedjelje došašća i samog Božića.
Prvu nedjelju došašća karakterizira ponovni Kristov dolazak, drugu i treću osoba Ivana Krstitelja, a četvrta predstavlja Mariju, Djevicu i Majku, koja je rodila Krista.
Liturgijska boja u došašću je ljubičasta, kao u korizmi. U misi se izostavlja himan Slava kako bi taj tipično božićni himan (Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima dobre volje) jače odjeknuo na svetkovinu Kristova rođenja.
U došašću su svakog jutra zornice – puku omiljene rane mise na kojima se pjevaju tipične adventske pjesme. Primjerice Padaj s neba roso sveta, Poslan bi anđel Gabrijel i mnoge druge.
Također, u ovo vrijeme na mnogim mjestima susrećemo – adventski vijenac. Prisutan je u crkvama, iako nije liturgijski propisan, no sve češće ga nalazimo i na počasnom mjestu po kućama, u obiteljima, u različitim ustanovama, od vrtića do hotelske recepcije, na TV ekranu i u ilustriranom časopisu. Postavlja se na stol ili vrpcama objesi o strop. Može ga načiniti svatko sam, što je najbolja varijanta, ali i kupiti. Ima jednostavnih i raskošnijih, ali uglavnom su to u krug spletene zimzelene grančice, ukrašene raznobojnim, ponajčešće ljubičastim, vrpcama (ljubičasto je u katoličkom bogoslužju boja došašća) i – najvažnije – u vijenac su okomito utaknute četiri svijeće. One se pale postepeno, po jedna više na svaku adventsku nedjelju. Kako piše fratar.net, adventski vijenac nije samo lijepi „cvjetni aranžman“ u ogoljeno zimsko doba, nego on na specifičan način, diskretno, okuplja ukućane i na molitvu, angažira ih i upravlja u određenom pravcu. Podsjeća ih da nešto dolazi, potiče da to čekaju.
Stariji će se sjetiti kako „kod nas ranije nije bilo toga vijenca“. Znatnije se proširio i udomaćio u posljednjih 10-ak godina. Primili smo ga iz Europe, osobite iz Austrije i Njemačke. Ondje je on u adventsko vrijeme doslovno svudašnji. No i tamo je došao tek poslije Prvog svjetskog rata; „prenesen je“ iz skandinavskih, protestantskih zemalja kao simbol života (zimzelen), rastućeg svjetla (postepeno paljenje svijeća) i očekivanja božićnog dolaska Kristova (Krist – svjetlo).
J.P., KT
www.nedjelja.ba
