Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

ČETVRTA USKRSNA NEDJELJA A: Nedjelja Dobrog Pastira i Svjetski dan molitve za svećenička i reovnička zvanja

( Dj 2,14a.36-41; 1 Pt 2,20b-25; Iv 10,1-10)

Predragi! Koliko smo samo puta do sada u svom životu bili ljubomorni na nekoga i njegov uspjeh ili zavidni što nekomu ide sve od ruke, a nama i nije tako lako… koliko puta smo vidjeli druge i poželjeli živjeti njihov život?

Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Zanimljivo je primijetiti koliko se svijet promijenio u zadnjih nekoliko desetljeća. Neke stvari i pojmovi bili su po sebi razumljivi, a danas su tako daleki i strani. Mnoga djeca nisu nikad uživo vidjela kravu ili ovcu, općenito stoku! Pada mi na pamet jedna šala ili stvarnost o dvojici susjeda, starijih ljudi, koji su razgovarali o današnjem evanđelju i kako se jedan od njih žalio pred župnikom kako ne čuje i kako bi svećenik trebao popraviti razglas! Drugi mu je na to odgovorio kako je i bolje da ne čuje, jer ako čuje onda će morati i ponašati se prema onom što je čuo i kako Crkva naučava. Kako se često nađemo pred izborom što učiniti i kako ispravno odlučiti. Uvijek smo barem pred dvojbom, a nerijetko i pred puno više izazova i izbora. Naša odluka mora bit brza i ispravna… A je li uistinu takva? Znamo da su prava vrata uska, koja nas vode putem pravednosti, da je samo jedan ispravan put i da nerijetko izaberemo krivo; olako osuđujemo druge i teško praštamo. Isus nam je ovih dana pokazao kako treba živjeti i pokazao svojim primjerom što i kako činiti da baštinimo život vječni. I danas nas poziva: „Kroz mene tko uđe ima život vječni!“ Želimo li živjeti vječno, poslušajmo Njegov zov!

Apsurd je veći jer uvijek mislimo da je drugima lakše i da to njima samo po sebi dolazi… Nismo sami u takvom mišljenju i nismo ni prvi ni zadnji koji tako misle…

Počeci Crkve

Današnji ulomak Djela apostolskih koji nam je darovan na razmišljanje za prvo misno čitanje je zaključak Petrova govora židovskim hodočasnicima u Jeruzalemu. I u vrijeme kad Petar svjedoči pred mnoštvom bilo je mnogo onih koji su tako mislili… blago učenicima, oni su pretplaćeni na raj i život s Isusom… nitko nije vidio strah i patnje koje su prolazili i sve što ih čeka kroz naredna stoljeća… Možda je najidealnije nasljedovanje opisao Tertulijan, jedan od prvih crkvenih otaca govoreći: „Krv kršćana je sjeme kršćanstva!“ Nalazimo se na početku djelovanja Crkve. Petar na Duhove propovijeda i svjedoči pred okupljenim mnoštvom pokušavajući ih oduševiti za uskrslog Krista i jasno govori kako njegovi povijesni slušatelji nisu krivi za Isusovu smrt nego da je On i za njih darovao svoj život… Očevi su to uradili iz neznanja, ali Bog prašta i daje novu šansu… Isus je oprostio apostolima njihova zatajenja i strahove, njihove propuste i nedosljednosti te pružio novu šansu za dokazivanje i istinsko svjedočenje. Prof. M. Zovkić piše: „Zato Petrov govor na Duhove nije privatno mišljenje, nego proglas vjere, za koju svjedoče Dvanaestorica. Po njemu, njegovim suradnicima u apostolskoj službi i njihovim nasljednicima u kasnijoj povijesti Crkve, djeluje uskrsli Gospodin.“ Petar najprije uči, što treba vjerovati – dogmatiku, a onda, kako treba živjeti – moraliku! Slično je postupio i Sv. Pavao pred Damaskom, kad ga je Uskrsli Gospodin obasjao novim svjetlom. Upitao je : „Tko si ti, Gospodine?“ (Dj 9,5) i na to mu je odgovoreno: „Uđi u grad, i reći će ti se, što ti je činiti.“ Dakle, vrlo jasno se traži nasljedovanje Isusa koji je „činio i učio“ (Dj 1,1).

„Što nam je činiti?“

Ono što je Petar ispovjedio prije Uskrsa pred Isusom o tome tko je On, poslije Uskrsa se obistinilo. Bog Otac je „toga Isusa, kojega vi razapeste učinio Gospodinom i Kristom.“ A to znači, da je Isus iz Nazareta iste naravi s Bogom Ocem i Duhom Svetim; da je Gospodin i Gospodar i svemira i čovječanstva i neba i zemlje i svakoga od nas“, piše B. Duda u svom komentaru na današnje čitanje. Petar potiče svoje povijesne slušatelje da se pokaju za grijehe i da se u znak spremnosti na obraćenje dadnu krstiti u Ime Krista uskrsnuloga. Samo vjerom i krštenjem obraćenici stupaju na put spasenja i hod u vjeri. Postajemo članovi zajednice koja vjeruje i prihvaća Krista svojim Spasiteljem. Na Petrov navještaj bijaše logično jedno jedino pitanje mnoštva: „Što nam je činiti?“

U drugom čitanju Sv. Petar odgovara na postavljeno pitanje. Kršćaninu valja ići putem kojim je hodio Isus iz Nazareta. Ili nije kršćanin. Znamo da je ovaj hod zahtjevan i traži odricanje i žrtvu, ali opomena koju nam je Isus uputio, neprestano treba odzvanjati u našim ušima: „Onaj tko ustraje do kraja, taj će se spasiti!“ Treba slušati zov Dobrog Pastira i ići na bogate pašnjake, biti dio njegova stada jer se brine za umorne, posustale, povrijeđene, zalutale…za sve koji žele čuti njegov glas… On daje život i sigurnost svojim ovcama i neprestano ih napaja i hrani svim potrebnim za život u izobilju. Do nas je hoćemo li poslušati Njegov poziv i odazvati se ili se oglušiti o njega u nadi da ima vremena i da ćemo nekad kad ostarimo krenuti u crkvu i obavljati svoje vjerske dužnosti… Često u našim župama čujemo mlađe ljude kako nemaju vremena za odlazak na sv. misu, nemaju vremena jer ne razumiju, što je život i koje su prednosti hoda s Isusom u ovom smušenom svijetu, u trci koja ne dopušta povratak k sebi i razmišljanje o svom ponašanju… Danas na Zapadu sve više imamo slučajeva da kompletne obitelji uzmu odmor i odlaze u neki stari samostan u tišinu i samoću kako bi se ponovno našli, kako bi čuli unutarnji glas da nisu slučajno na svijetu, da postoji Netko tko ih voli i treba ih onakve kakvi jesu. Jedino mi nemamo vremena za sebe u trci za materijalnim i nekim izmišljenim potrebama, za onim, bez čega smo do jučer sasvim normalno živjeli i bili sretni…

Pastiri i Pastir

U evanđelju je slikovit govor kakav je uobičajen u ono vrijeme. Ovaj jezik, kao i pojmovi „pastir“, „stado“, „ovce“, „ovčinjak“, poznat je u Bibliji od prve do zadnje stranice. Isus se zato i služi svim poznatim i opipljivim pojmovima koje ljudi njegova vremena razumiju, ali ne samo oni, nego i svi ostali koji i danas vide i pastire i stada, i ovce i ovčinjak u ovim našim bosanskohercegovačkim krajevima. Nažalost, vremena su se promijenila. Mnogi danas misle da je sramota biti pastir, čuvati ovce, brinuti se za druge, darovati dio svoga vremena i života drugima, razmišljaju poput onih koji su krenuli za Isusom i onda odgovorili: „Tvrd je to govor tko ga može razumjeti!“ U Starom zavjetu su vladare nazivali pastirima, koji su štitili narod i brinuli za njegove potrebe. Na žalost, često su se razočarali u njih i tražili nove pastire. Prorok Ezekiel i Boga naziva pastirom Izraela (Ez 34).

To čini i psalmist u današnjem psalmu. I vjerske su poglavare nazivali pastirima. Stoga Isus i uzima ovu općepoznatu sliku kako bi svojim slušateljima dočarao što želi reći, te koja je njegova zadaća i uloga u čovječanstvu. Ondašnji bi pastiri uvečer zatvarali svoja stada u zajednički tor, a noću bi jedan od njih čuvao sva ta zatvorena stada. Jutrom bi svaki pastir zvao svoje stado, da ga vodi na pašu, a ovce bi prepoznavale glas svoga pastira i išle bi za njim. Tako je počinjao pastirski radni dan, i ponavljao se svakog dana iznova. Iako često mislimo da su ovce glupe i neinteligentne, vrlo dobro znaju tko im želi dobro i tko ih hrani i brani. Pastir je neprestano s ovcama, na putu i kada miruju. Njegov je štap sigurnost ovcama te stoga i slušamo u Psalmu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ Isus to pojašnjava, kada kaže da Dobri pastir ne spašava prije sebe, nego najprije spašava ovce, odnosno dijeli njihovu sudbinu, pa ako treba braneći ih i za njih daje život svoj.

Zamijeni me

Neki misionar, obolivši teško, vratio se iz Afrike u svoju domovinu, u rodni kraj na oporavak. Bolest je, međutim, bila opaka i davala malo nade u ozdravljenje pa je bio sve slabiji i slabiji. Jednoga dana, dok se vraćao od liječnika, nadomak roditeljske kuće osjeti da mu ponestaje snage. Teturao je s kraja na kraj ceste i teškom mukom došao do stabla na koje se u polusvijesti oslonio. Zatim mu je iz pluća navrla krv. Upravo u to vrijeme vraćala se grupa đaka iz škole. „Pijan je“, reče jedna djevojčica, a ostali prasnuše u smijeh i prođoše pored njima nepoznatog čovjeka. Ipak se jedan od njih sažali, izdvoji iz grupe i priđe bliže. Iznenadio se kad je ugledao kolar, mislio je što prije pobjeći, ali kad opazi krv na usnama, pridrža jadnika i on se uspravi. „Bog te blagoslovio, dječače, ti imaš dobro srce“, prošaptao je misionar, motreći blago dječakovo lice. „Poći ću u selo i potražiti nekoga da vas odveze u ….“ – „Ne treba!“, prekide ga svećenik. „Moj život je na samom kraju. Nešto drugo bih te molio“, predahne na trenutak, a onda nastavi: „Tamo daleko u Africi, na vrelom crnom kontinentu, ostavio sam svoju mladost i život. Propovijedao sam ljudima Riječ Božju. Mnogi su povjerovali u Krista, ali je još veći broj onih koji nisu jer sam tek započeo.“ Očima punim nade pogledao je dječaka i rekao: „Ne bi li ti pošao da me zamijeniš? Isus ti neće ostati dužan.“ Možda slučajni, ali ipak sudbonosni susret s misionarem odredio je dječakov životni put. Postao je svećenik, a kasnije i misionar upravo u Africi kako je molio misionar.

Danas Bog prolazi mnogim župama svijeta i poziva. U mnogim se župama moli jer „žetva je velika, a radnika malo“. Njima se pridružujemo i mi s molitvom da Božji poziv ne naiđe na tvrda srca nego na velikodušan odgovor i odaziv.

Prepoznati Isusov glas

Danas je ovdje nasuprot pastiru lopov i ubojica ovaca. Najamnik prije svega misli na svoju korist i sigurnost, a tek onda na stado, za razliku od pastira. On u opasnosti ostavlja ovce na milost i nemilost i bježi glavom bez obzira. Isus uspoređuje ondašnje vjerske vođe, svećenike i pismoznance, političare upravo sa najamnicima, a ne s pastirima. Dobri pastir u sebi ujedinjuje sve dobro i lijepo, radost, svjetlo, ljubav, sigurnost, nježnost, blagost. Sve što daje nadu i povjerenje ovcama. Zato ga slijede i s njime žive. On živi s njima i za njih. U toj se slici dade iščitati povijest i sudbina cijelog čovječanstva. Svi smo mi slični jedni drugima, iako su nam različiti jezici, mentaliteti, kulture, civilizacije… K nama je Bog poslao svoga Sina, da nam bude Spasitelj, Izvoditelj i Predvodnik na putu u očinski dom u nebesima. Bilo bi pogrešno razumjeti da se ova prispodoba odnosi isključivo na vjerske vođe ili na predvodnike u Crkvi. Odnosi se i na njih, ali ne samo i isključivo na njih. Svi smo mi pozvani u njegov ovčinjak, pridonijeti da njegov ovčinjak svaki dan postaje sve jači i veći, da okuplja nove ovce, a da one koje već jesu u njegovu stadu znaju i dalje čuti Pastirov glas i slijediti ga, a ne kao oni kojima Isus danas govori ovu prispodobu. Oni se kunu u svoj narod i za njegovo dobro, a narodu nikad teže i gore… Svi smo pozvani činiti sve moguće kako bi olakšali i pastirima i stadu. Isus nas poziva da u mnoštvu glasova prepoznamo Njegov glas i da ga slijedimo. Danas je ujedno i Dan duhovnih zvanja. Trebamo se upitati koliko ja pripadam Isusovu stadu i ovčinjaku? Koliko sam više mogao pridonijeti, a nisam, da stado napreduje u svakom smislu? Napose danas, kad se Crkvu i svećenike napada na svakom koraku, upitati se koliko molim za svoga svećenika, koliko sam spreman učiniti za Crkvu, mjesnu i Opću? Koliko sam puta čuo glas Dobrog Pastira i oglušio se o njega? Isus ni danas ne prestaje pozivati. Jesam li spreman pomoći one koji su se odlučili poći za Isusovim pozivom i podržati ih u njihovoj odluci? Svećenici, redovnici i redovnice nisu neki nadljudi s drugog planeta, nego su vaša djeca, vaša braća i sestre koji se, kako kaže II. vatikanski koncil „uzimaju od ljudi i postavljaju za ljude“! Dakle, braćo i sestre, ne preostaje nam drugo nego moliti za svoje svećenike da uistinu budu Kristovi i da žive, propovijedaju i slijede Njega, Dobrog pastira. Bio sam u nekim zapadnim zemljama koje danas imaju velikih problema jer nemaju duhovnih zvanja, nemaju kandidata za svećeništvo, redovništvo, a bez njih sve gubi svoj smisao jer nema tko prinijeti Kristovu žrtvu koja daje smisao i svrhu svim našim patnjama i žrtvama. Poštovani roditelji, nemojte biti sebični u ljubavi, darujte Bogu kako bi Bog vama darovao i kako bi ovaj dan uistinu bio na radost svima. Na koncu jednim primjerom želim potaknuti sve nas da molimo za ustrajnost u svećeničkom pozivu već postojećih svećenika, redovnika i redovnica te za nova duhovna zvanja i da ih svojim primjerom i podrškom preporučimo Dobrom Pastiru!

www.nedjelja.ba