U povijesnom španjolskom gradu Alcala de Henares nalazi se karmelićanski samostan. Njihovom Redu pridružila se s. Marina od Muke Isusove, koja je nedavno, točnije 15. rujna 2020. položila doživotne zavjete.
S. Marina od Muke Isusove svoje zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće prema prvotnom Pravilu Reda i Konstitucijama sv. Terezije iz 1581. godine, položila u ruke časne majke Esperanze od sv. Ivana od Križa. Uz nazočnost i hrvatskih vjernika, u koncelebraciji s trojicom hrvatskih svećenika, sv. misu je predvodio mjesni biskup mons. Juan Antonio Reig Pla koji je istaknuo da samo oslobađajuće djelovanje Duha Svetoga može održati njezinu žrtvu i predanje, te da ona vlastitim snagama to ne može postići. Stoga se mora pouzdati i vjerovati u Boga, koji je u njezinom srcu zapalio iskru koja ju je odvela na ovaj put.
S. Marina od Muke Isusove rođena je u Splitu 8. studenoga 1989. godine. Kada je s 21 godinom otišla u Zagreb na susret s papom Benediktom XVI., nije ni znala da će njezin život dobiti posve drugu dimenziju. Pet godina kasnije stupila je u samostan u Alcala de Henares u Španjolskoj. Riječ je o samostanu posvećenom Bezgrešnom Začeću, a u kojem redovnice žive po Prvotnom pravilu Reda i izvornim Konstitucijama sv. Terezije.
Sv. Terezija rodila se u Avili, u Španjolskoj 1515. godine u mnogobrojnoj, kreposnoj obitelji. Čitajući knjige o mučenicima, već je kao mala djevojčica s nepunih 9 godina, zajedno s mlađim bratom, pobjegla od kuće. Zabrinuti roditelji pronašli su ih izvan zidina grada. Kada su je upitali, kamo su pošli, mala Terezija rekla je da su se uputili u muslimanske zemlje kako bi tamo umrli mučeničkom smrću i što prije se susreli s Gospodinom. S 12 godina otišla je u samostan, priznajući da joj je to bila najteža odluka u životu. Živeći u samostanu, jedno vrijeme se „ohladila“ od želje da svoj život posveti zvanju, a to tumači mlakim ozračjem u samostanu. Stoga će poslije obnoviti samostan uvodeći stroga pravila te posvećujući svoj život u potpunosti Gospodinu.
Godne 1567. sveta Terezija dolazi u samostan Bezgrešnog Začeća u Alcali, gdje je vlastoručno napisala Konstitucije koje je ostavila redovnicama tog samostana. I danas, 450 godina kasnije, redovnice u karmelićanskom samostanu žive po Konstitucijama sv. Terezije od Isusa. Da bi Boga u potpunosti mogle staviti na prvo mjesto, karmelićanke odabiru radikalnu odvojenost od svijeta. Na taj način ostaje im sloboda duha i tijela i sve svoje sposobnosti ulažu na susret s Bogom. Sve drugo im je drugotno. Žive u potpunom odricanju od sebe samih u šutnji, molitvi i kontemplaciji, svjesne vlastite grešnosti čineći pokoru. Žive isključivo od vlastitog rada, te milodara. Godišnje poste osam mjeseci. Odjevene su u deset kilograma težak habit, izrađen od čvrstog, grubog sukna tzv. čohe, a njega nose i ljeti i zimi. Cijelu godinu na bosim nogama imaju sandale od konoplje pa se stoga i zovu bosonogim karmelićankama. Umjesto soba imaju skromno namještene ćelije s ležajem od slamarice, a pokrivaju se prekrivačem od čohe. Nemaju grijanje, ni toplu vodu niti električno kuhalo. Sve vrijeme provode u šutnji i molitvi, a razgovor im je dopušten samo sat vremena nakon ručka i večere. S vanjskim svijetom komuniciraju kroz mali otvor u zidu zaštićen dvostrukim rešetkama, a fizički kontakt nije dozvoljen. Na ovaj način karmelićanke su autentične svjedokinje apsolutnog prvenstva Boga u ljudskom životu. Svojim odricanjem od svega zemaljskog, svoj su život do najmanjeg detalja u mogućnosti posvetiti molitvi, moleći najvećim dijelom svog vremena za spas duša, što im je osnovna briga i zadaća.
Danas bosonoge sestre karmelićanke, koje neprestano i velikodušno daruju sebe same za obraćenje čitavog svijeta, žive u stotinjak samostana diljem svijeta. Kako u Hrvatskoj ne postoje ovakvi samostani, Hrvatice odlaze u Španjolsku gdje mogu ispuniti poziv na koji ih je Bog pozvao. Već više od deset Hrvatica nalazi se u bosonogim karmelima u Španjolskoj. Sjećamo se svi odlaska hrvatske glumice Edite Majić, koja je prije 16 godina otišla u samostan u Avili postavši s. Edita Marija od Križa. Danas ona više ne živi u samostanu nego se odlučila za pustinjaštvo. Tu su još dvije sestre – s. Gabriela od Svetog Lica te s. Mihaela od Raspete Ljubavi. U samostanu Bezgrešnog Začeća u Alcali zasada je samo jedna Hrvatica – s. Marina od Muke Isusove.
Na ovakav korak nije se lako odlučiti. Običnim ljudima teško je to razumjeti, jer svi smo mi navezani na materijalna dobra uljuljani u svojoj komfor-zoni koju nismo voljni nizašto napustiti. Sestrama karmelićankama uspjelo je svoje „srce otrgnuti od svih stvari, tražiti i pronaći Boga“.
Marija Lovrić Holenda
