Jučer sam gledao emisiju na njemačkoj televiziji o dječaku, njegovom ocu i baki. Dječak živi u kući s ocem. Baka je u drugoj kući. Razdaljina nije velika. Prije su se češće posjećivali. Sada su u izolaciji zbog koronavirusa. Dječak je sam. Sreća je što imaju kuću uz koju je vrt. Svakoga dana dobiva zadatke za školu. Otac mu pomaže, jer je i sam profesor. Netko od prijatelja nazove ga telefonom i diktira mu diktat, a on ga marljivo zapisuje u svoju bilježnicu. S ocem zaigra šah, ili iziđe u vrt, obuče sportsku obuću, stane na gol, a otac mu pokušava zabiti gol. Koji put uspije, ali dječak pokazuje i vještine pravoga golmana, pa se hvali pred ocem kako ga je ipak nadmudrio. Na televiziji pogledaju film. On i otac posjete baku, ali ne ulaze u njezinu kuću. Bakin sin, njegov otac donese baki potrebne potrepštine za jelo i stavi ih pred bakina vrata. Baka s vrata pozdravlja i svoga sina i svoga unuka. Na licima su im maske. I još su nešto izmislili. Pred bakinom garažom instalirali su televizor, pa zajedno s bakom pogledaju poneki film s videokasete. Nema rukovanja. Drže propisanu udaljenost.
U meni se pojavilo pitanje: kako naša djeca provode ovo vrijeme izolacije? Ovaj dječak ipak ima vlastitu kuću u vrtu. Slobodan je prošetati, zaigrati, uživati u mirisu cvijeća. A ona djeca koja imaju samo stan kao podstanari, kako je njima? Dobro, i oni su u kontaktu s učiteljima ili učiteljicama, i oni gledaju televiziju u kući. Možda nekoga nazovu telefonom ili njih netko nazove. Neki koriste i facebook. Preko facebooka čavrljaju ili šalju poruke prijateljima. Ipak je sve to drukčije bilo bez koronavirusa. Djeca su bila u školi. Uživo su komunicirali, igrali, pjevali, smijali se, šalili se, možda su se malo i potukli, narugali jedni drugima. Vrijeme im je brže prolazilo. U kućama su slavili rođendane. Dolazili su im prijatelji. Na stolu je bila torta sa svjećicama, pokloni, čestitanja, zajedništvo.
Uz ovo vrijeme izolacije možda će nam dobro doći Agatha Christie, i njezina knjiga Slonovi pamte. U njoj čitamo: „Zapravo, čovjek se sjeća neobičnih zgoda. Ima, naime, mnogo zgoda kojih se sjećam vrlo dobro. Zbile su se…sjećam se neke rođendanske zabave, kad mi je bilo pet godina, i ružičaste torte…zgodne ružičaste torte. Na njoj je stajala ptica od šećera. I sjećam se dana kad mi je odletio kanarinac, pa sam plakala. I sjećam se jednog dana kad sam pošla na polje, a tamo je bio neki bik i netko je kazao da će me bik probosti, a ja sam se uplašila i htjela pobjeći s livade. Ne znam zašto se sjećam da je bio utorak, ali bio je utorak. I sjećam se divnog izleta i kupina. Sjećam se da sam se strahovito izgrebla, ali sam nabrala više kupina od svih ostalih. Bilo je to divno! U to mi je doba bilo, držim, devet godina.“
Možda i ova mala crtica probudi u srcima naše djece koja su u svojim kućama, domovima, neko sjećanje, pa bi bilo dobro da ga stavimo na papir, upišemo u svoj dnevnik i jednoga dana zahvalimo koronavirusu što smo to vrijeme iskoristili na dobro. Pisanjem smo ubili dosadu i zaželjeli još više lijepih zgoda o kojima ćemo pisati.
I za kraj, evo nam i misao Benedikta XVI., pape u miru koju sam jutros pročitao iz njegove knjižice Gedanken über Familie – Misli o obitelji: „Dijete treba potporu. To znači: mi mu trebamo dati nešto od našega vremena, vrijeme našega života. Ali upravo ta bitna „sirovina“ života – vrijeme – čini se da je sve više oskudno. Vrijeme koje imamo – čini se da jedva dostaje i nama za vlastiti život; kako ga trebamo istrošiti i drugome ga dati? Imati vrijeme i dati vrijeme – to je sasvim praktičan način kako moramo naučiti, da nas same dademo, da se izgubimo i da se nađemo.“
Fra Jozo Župić
