Ovih dana sve više se govori o popuštanju mjera glede koronavirusa. Ljudima kao da je dosta više biti u domovima, u svojim kućama. Kao da su na izmaku živaca. Svi žele nešto raditi, biti uključeni u društvena zbivanja. Ima ljudi koji osjećaju potrebu drugih. Nekima je narasla kosa, pa jedva čekaju poći u frizerski salon. To se odnosi i na muškarce i na žene. Nogometaši već treniraju i jedva čekaju šutnuti loptu, davati golove, pa makar i pred praznim tribinama. Pjevači i pjevačice čekaju svoju priliku. Čak imaju i novinare koji ih podupiru, brane i zauzimaju se za njih više nego za one koji posjećuju crkvu, pa su čak spremni vulgarno se izražavati na račun ne samo crkve kao mjesta okupljanja nego i protiv žive Crkve.
Ovih sam se dana naslušao pogrdnih izraza na račun svećenika i Crkve u cjelini. Nije se tome čuditi, jer u pozadini Crkve oni ne vide Onoga u čije se ime Crkva okuplja. Kad sam bio u vojsci, bivšoj JNA, onda sam jedne nedjelje zamolio kapetana da mi dozvoli, da svake nedjelje mogu poći izjutra u Skoplje. Pita on mene: „Dobro, Jozo, jel te čeka devojka?“ Kažem ja njemu: „Da, čeka me devojka.“ „Ako je tako onda ti dajem dozvolu do 24 časa u noći.“ Jasno, on je mislio na djevojku koja je za udaju. A ja sam mislio na Kristovu zaručnicu Crkvu, zajednicu koja se svake nedjelje okupljala u drvenoj baraci u Skoplju, jer je prava građevina bila razrušena u potresu koji je razorio Skoplje 26. srpnja 1963. godine, snage 6,9 stupnjeva po Richteru. U tom razornom potresu poginulo je više od tisuću ljudi, više od tri tisuće bilo ih je povrijeđeno, a bez doma je ostalo između 120 i 200 tisuća. Da sam tražio dozvolu za odlazak u crkvu na misu, sami zaključite što bi se sa mnom dogodilo. Bogu hvala, danas naša hrvatska vojska može slobodno dolaziti u crkvu. Mnoge sam naše hrvatske vojnike ispovijedio u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske.
Pojedinim novinarima od kojih se traži o čemu će pisati i koji pokorno slušaju svoje nalagodavce , to je svakidašnji kruh i oni će za taj kruh pogaziti i svoj obraz i svoje dostojanstvo i umisliti da su prepametni i da kotiraju kod čitalačke publike koja jedva čeka novi članak iz pera tih tekstopisaca, jer su i previše pametni. Popili su svu pamet ovoga svijeta. Šta je Bog prema njima. To je njihova pamet, a ne Božja. To je njihovo remek djelo stavljeno na papir, a pojedini svećenici, ako ne i Crkva za njih su zločinci, i kako to da oni imaju privilegij okupljati se prije mnogih drugih, zvali se oni školarci, profesori, učitelji, muzičari itd. Tako oni misle i o tome pišu.
Kad sam odlazio u Skoplje na misu, onda nisam išao ni zbog pape, ni zbog svećenika, ni zbog biskupa, nego zbog Isusa Krista. Tako sam nastavio i dalje u svome životu. Tako pozivam i ljude da se okupljaju ne u moje ime, nego u ime Isusa Krista.
Zbog okupljanja u ime Isusovo znamo kako su prvi kršćani morali biti po kućama i po katakombama. To bi nažalost i danas neki htjeli. Kakve crkve, kakve katedrale, kakvi svećenici. Ali, to im neće uspjeti. Kao što nije uspjelo velikim svećenicima Ani i Kajfi, Ivanu i Aleksandru i svima od roda velikosvećeničkoga da ušutkaju Petra i Ivana pred Vijećem. Petar i Ivan odgovoriše: „Sudite je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo“ (Dj, 4, 19-20).
Padaju mi na pamet riječi Ante Starčevića koje sam unio u svoju kartoteku dok sam čitao njegova Književna djela: „Mili Bože, svakakva li vraga čovek u ovom Otočcu vidi! Ovako reče nekoja naša zemljakinja, kad ugleda na gačkome mostu kip iz derveta iztesan, koji predstavlja svetoga Ivana. Pobratime, ona pobožna duša u tome nije ni malo sagrešila, jer sirota nije znala koga gleda. Ja sam uveren, da bi ona drugačie bila govorila, kad bi znala, da je ono kip velikoga svetca. Ona je nesrećnica molila kako je najbolje znala, i kako joj je iz serca išlo. Ali vidiš, koliko se ljudih nada time smeje! Zlo je biti neuku, ali je još gore deržati se za pametna, a biti lud. Ovo je nesreća, koja se derži više-manje sve dece Adamove. Kako mnogi osmehavaju onu Ličkinju, tako sam ti i ja u Karlovcu izsmehan.“
Bit će i dalje ismijavanja po novinama, po žutom tisku, po naređenjima onih koji žele prodati maglu, ali i magla mora nestati pred Suncem.
Fra Jozo Župić
